U razgovoru na kavi s Marinom (koja je bila snimanje podcasta ali to uopće zapravo ne doživiš dok pijuckaš kavu i čavrljaš s njom) spomenula sam da bih za ovih prvih godinu dana rada mogla smisliti barem 100 lekcija. Marina je, naravno, odmah dobila ideju za tekst. Složile smo se da ih ipak bude 10 jer pišem članak, ne roman. Zasad.
Kad sam krenula razmišljati koje da izdvojim, stvarno sam imala osjećaj da ih ima barem stotinjak mogućih. Iz svih dijelova života. Jer poslovne lekcije ne idu bez privatnih. Vjerujem da se ovaj broj drastično smanjuje s godinama. Manje učiš novog, više produbljuješ one koje si površno savladala.
Odlučila sam jednostavno pisati pa koja dođe, dođe. Vjerujem da će nekome ipak poslužiti. Nisu slagane po važnosti, niti vremenski, nikako smisleno. Barem ne da sam toga svjesna.
Zaduži nekog da odlučuje o ručku.
Od kad sam donijela odluku da dajem otkaz, dobrih pola godine prije nego sam ga zapravo dala, do danas, morala sam donijeti toliko odluka da bih prasnula svaki put kad bi me doma pitali “Što bi jela danas?”. Ne, „Što ćeš kuhati,?“ ne „Što je za ručak?“, prasnula bih na svako pitanje u kojem moram o nečemu odlučiti. Stoga smo uveli pravilo da netko drugi odlučuje, a ako mi se nešto ne sviđa ili nešto želim drugačije nego je drugi odlučio, jednostavno ću reći. Moj prvo malo delegiranje. Veća tek trebaju doći.
Bilo bi dobro da znaš što želiš.
Dala sam otkaz jer nisam bila zadovoljna u školi. Nisam se mogla pomiriti s nepravdama koje prolaze pod normalno u našem sustavu. Počela sam držeći instrukcije iz matematike jer sam znala da se to traži, to je bilo moje mini osiguranje da ću plaćati račune. Istovremeno, htjela sam raditi ono što volim. A volim raditi s djecom uživo matematiku. Pa sam probala držati radionice. A volim i savjetovati roditelje pa sam radila to. A mislim da imam što ponuditi učiteljima pa sam ponudila i savjetovanje učitelja. A počela sam se educirati iz nenasilne komunikacije pa bih predavala i to. A čitala sam i o novom načinu predavanja matematike pa bih od toga napravila program za edukaciju učitelja…
Sve to dovelo me do iscrpljenosti, do toga da ne znam što bih i da na kraju ne radim ništa osim instrukcija koje zapravo ne želim raditi. Odustala sam od radionica i savjetovanja jer mi se nije dalo truditi se oko promocije.
Ironično, sada pomažem organizirati radionice izrade parfema od ulja iz Indije. Shvatila sam da je to nešto u čemu strašno uživam i uopće mi nije problem potruditi se oko njih. Nema veze s mojim obrtom, ali toliko volim slušati o tim iskustvima, učiti o izradi parfema, isprobavati i igrati se mirisima da sam pristala organizirati ih kako bih mogla sudjelovati na što više njih. Ma čarobno iskustvo!
Kad znaš što želiš, kad radiš što voliš, onda je i ono teško i dosadno puno jednostavnije savladati.
Otprati sve.
„Nemoj se uspoređivati s drugima, uspoređuj se sa sobom od prije x dana.“ Da, lakše reći nego učiniti dok scrollaš Instagramom/LinkedInom, Facebookom…“Ajme, gle kak njoj ide!“ „Ideš, kak on ima toliko pratitelja, a objavljuje 3 mjeseca!?“ …
Želim i ja svoj prostor. Želim i ja svoju stranicu. Želim i ja svoj logo. Želim i ja stalne klijente. Želim i ja toliko pratitelja. Želim i ja podcast… Sve sam htjela jer je djelovalo da zato drugi uspijevaju.
Prestala sam ih sve pratiti. Odahnula sam.
Uspjeh je zaraditi za godišnji.
Realno gledano, uspjeh je vezan za novac. Do neke mjere. A moj problem je bio odrediti koja cifra je za mene dovoljna. Sve dok nije došlo ljeto. Tada sam shvatila da nemam pojma što ću raditi ljeti bez instrukcija i s radionicama za koje nisam imala energije probiti ih na tržište. Tu mi je sjelo. Moja mjesečna zarada u mjesecima koje držim instrukcije treba pokriti moj godišnji odmor ili (ne daj Bože) bolovanje. Za početak. I ako to mogu, uspjela sam! Sve više je dobrodošao bonus.
Ako ti nije knjigovođa rekao da treba, vjerojatno ne treba.
Već sam spomenula milijun i jednu ideju koju su drugi uvidjeli da im je kroz godine pomogla da narastu. Logo, web, dizajn, tvoje boje, društvene mreže, reelovi, redovito objavljivanje, plaćene reklame, letci, networking… Za početak, za onaj sasvim sami početak, gotovo ništa od toga ti ne treba.
Počela sam objavljivati na Insta pola godine prije nego sam dala otkaz. Prvi klijenti došli su preko frendova. Ostali preko Insta. Jako malo preko networkinga, jako malo preko plaćenih reklama.
Ništa mi nije trebalo prvih godinu dana osim knjigovotkinje za koju sam imala milijun i jedno pitanje za koje nisam imala vremena sama tražiti odgovore. A to su mi rekli da mi ne treba. Jer sam paušalac. Trebala mi je smo ona, Instagram i moja upornost. Nisam čak ni dosljedno objavljivala.
Trebala mi je visoka kvaliteta. Pristup djeci zbog koje su oni bili oduševljeni radom sa mnom.
Dakle, izaberi jedan način skupljanja klijenata koji ti najbolje leži i drži ga se dok se malo ne stabiliziraš, a onda se kreni širiti kad ćeš za to imati kapaciteta.
Sve gore navedeno će dobro doći narednih godina za rast. Prvih godinu dana sam si samo potrošila jako puno energije i vremena izrađujući web, logo, više društvenih mreža… Bilo bi sasvim o.k. da sam sve to tek sada, kad sam si posložila neke stvari u glavi, počela pomalo uvoditi i razvijati.
Srećom, bila sam pametna i barem imala knjigovođu.
Planiraj odmor.
Najvažnija lekcija mi je bila da nitko neće umjesto mene raditi ako se razbolim. Niti će itko sa mnom raditi ako radim loše jer sam umorna. Bez planiranog odmora imala sam osjećaj da stalno radim, a da ništa ne zarađujem. Pa sam se umarala i počela primjećivati da to djeluje na moje sate. E tu sam se zabrinula. Ne kad je u pitanju zdravlje, nego kad je u pitanju kvaliteta rada. A došlo bi i zdravlje na naplatu. Pa sam odredila radno vrijeme, ali i vrijeme za odmor. I tu granicu ne prelazim. Ionako se i s time se dajem previše.
Planiraj.
Ja volim biti slobodna sa svojim online sadržajem. Pa pišem i snimam kako mi padne na pamet. I super je to kad imaš ideja. Dok jednom nemaš ideja. Pa profil stoji. I stoji. Pa nemaš više pojma što radiš. Zato je dobro imati plan. Neki okvir. Ideju kuda ideš i kako ćeš to, otprilike provesti. Dozvoli si kreativnost, nemoj biti rigidna, ali imaj plan. Barem okvirni. Ako ništa drugo, omogućit će ti da pratiš kako napreduješ.
Budi svjesna svojih namjera.
Eh, kad tek kreneš i živiš 0-24 u neizvjesnosti, puno tvojih odluka vrti se oko novca. Te misli provuku se kroz sve što radiš. I to je o.k., ako si ih svjesna. Kad sam tek ušla u BYOB svaki put kad sam htjela komentirati, zaustavila sam se jer sam se ulovila kako smišljam „Kako ovo iskoristiti da mi se netko javi za instrukcije?“. Ne kažem da nije u redu nuditi svoje usluge, ali budi svjesna što radiš. Kamufliranje svoje pomoći kako bi skupila klijente je nešto što se jako osjeti i prije će odbiti nego privući ljude.
Traži pomoć.
E tu sam jaka. I to mi je fakat drago. Redovito tražim pomoć. I to me spasilo puno puta. Prvenstveno, poštedjelo me iscrpljenosti.
Radi na sebi.
Mislim da je to sada već jasno. Način na koji razmišljaš, znaš li postaviti granice, znaš li se zauzeti za sebe, znaš li tražiti pomoć, znaš li predstaviti svoju uslugu, znaš li odrediti cijenu proizvoda, znaš li se izboriti s teškim klijentima, znaš li se snaći kad krenu problemi… sve je to pitanje rada na sebi.
Od kad sam odlučila krenuti raditi za sebe čitala sam puno o strategijama prodaje, slušala podcaste i tuđa iskustva, pratila brojne poslovne i mindset mentore, ali ono što sam definitivno uvidjela jest da je ova zadnja lekcija neophodna. I knjigovođa. Barem je to moje iskustvo.
Gdje god da ovo čitaš, voljela bih čuti tvoja iskustva. Kakva je tebi bila prva godina? Slažeš li se sa mnom ili su tvoje lekcije drugačije?
Ili tek krećeš? U tom slučaju, nadam se da te nisam prestrašila. Ako trebaš kakav savjet ili pomoć s odlukom odakle, ako uopće, početi, vjerujem da u Be your own Boss grupi možeš naći veliku podršku i pomoć. Slobodno pitaj.
AUTOR: Eva Delač, Grmek, obrt za poduku
