Ja sam Martina Arlić, poduzetnica i vlasnica obrta VirTina putem kojeg pružam usluge virtualne asistencije. Svoj obrt otvorila sam prije pola godine i od tog trenutka započeo je moj poduzetnički put.
Nakon više od 28 godina radnog staža u više odvjetničkih društava, potaknuta nezadovoljstvom radeći za druge, odlučila sam se za poduzetništvo i pokrenuti vlastiti posao kao virtualna asistentica.
U tom razdoblju usavršila sam poslovnu komunikaciju, kao i obavljanje svih vrsta administrativno-financijskih poslova, te ono najvažnije, razvila sposobnost brzog, efikasnog i sistematičnog rješavanja različitih zadataka.
Stalnim edukacijama širim kompetencije kako bih klijentima mogla pružiti najbolje moguće usluge, a izdvojila bih da sam certificirana u području javne nabave, digitalnog marketinga i brendiranja i poslova virtualne asistencije.
Odlučila sam se za poslove virtualne asistencije jer upravo oni predstavljaju cijeli paket svih mojih znanja i vještina koje sam usavršila tijekom svojeg dugogodišnjeg radnog iskustva, a u svome radu usmjerena sam na potrebe klijenta na način da svakome klijentu pristupam individualno, ovisno o njegovim potrebama i specifičnostima poslovanja.
Oduvijek volim red, točnost i organiziranost, kao i pomagati ljudima pa sam te dvije stvari odlučila spojiti u jedno, kroz posao virtualnog asistenta.
Kako je tvoja okolina reagirala na tvoju odluku da se otisneš u poduzetništvo? Jesi li osjećala podršku ili je bilo i sumnji?
Što se podrške tiče, moram priznati da onaj koji najviše vjeruje u mene i daje mi „vjetar u leđa“ je moj partner i hvala mu na tome. U trenucima kada se javi sumnja i misli „što je meni ovo trebalo“ koje su vjerujem poznate svakom poduzetniku, osobito kad smo na početku, on je uvijek taj koji me ohrabruje i govori mi da sam na dobrome putu, da vjeruje u mene jer svakodnevno vidi koliko rada i truda ulažem u posao i da rezultati sigurno neće izostati.
Kod roditelja je situacija malo drugačija, no moramo uzeti u obzir da su oni ljudi iz jednog drugog vremena. Tada se sigurnost radnih mjesta podrazumijevala, bilo je normalno da čovjek cijeli svoj radni vijek provede kod jednoga ili najviše dva poslodavca.
Mama je radila u državnoj ustanovi, a tata u velikom sustavu u kojem je postojao sindikat, briga i skrb za radnike, pomoć poslodavaca u rješavanju stambene problematike, mogućnost korištenja bolovanja u slučaju zdravstvenih problema bez bojazni od gubitka posla, odmarališta za radnike i organizirana ljetovanja po popularnih cijenama za djecu zaposlenika.
Dakle, sve ono čega danas nema, pogotovo u realnom sektoru, odnosno kod privatnih poslodavaca gdje radnika nitko ne štiti i nema nikakvih prava. Iako su u visokoj životnoj dobi itekako su svjesni današnje situacije, no možda ne bi s oduševljenjem prihvatili moju odluku o odlasku sa „sigurnog“ radnog mjesta, tako da ih iskreno rečeno, o svojim poduzetničkim planovima nisam ni obavijestila sve do trenutka kada sam već dobila poticaje i registrirala obrt.
No, danas kada vide moju odlučnost u nakani da uspijem, ali i pojedine zdravstvene probleme s kojima se suočavam, a koji su nastali kao direktna posljedica loših uvjeta rada kod bivših poslodavaca (nemogućnost korištenja bolovanja, dugotrajno sjedenje, rad pod stalnim pritiskom i multitasking) promijenili su mišljenje.
Čak mi i pomažu na način da pričaju ljudima u svom okruženju što zapravo podrazumijeva posao virtualnog asistenta jer je za većinu u Hrvatskoj to još uvijek nepoznanica.
U ovome dijelu vezanom za podršku nikako ne bih htjela zaboraviti još jednu skupinu ljudi, a to su oni koji nisu dio moje obitelji ni okruženja, a koji su mi pomogli na početku mog poduzetničkog puta. Ima tu onih koji me znaju godinama, ali isto tako i onih koji me nisu osobno upoznali, ali su mi u situacijama kad je bilo potrebno, bili spremni pomoći i nesebično podijeliti svoje znanje i resurse (naravno i BYOB spada u tu skupinu). Upravo podrška te skupine ljudi, meni osobito puno znači i vraća mi vjeru da u ova, ne baš humana vremena, još uvijek ima dobrih ljudi.
Provela si 28 godina radeći u odvjetničkim društvima. Koje ključne lekcije si naučila iz tog razdoblja koje su ti pomogle na putu poduzetništva?
Da je najbitnija osobina poduzetnika biti uporan, ustrajan i da odustajanje kao opcija ne postoji. Kad sam bila mlađa, vjerovala sam da je za uspjeh najbitnije znanje, obrazovanje, stručnost, usavršavanje, no ono što sam često puta vidjela u praksi bilo je suprotno od toga. Ne kažem da te osobine nisu bitne i potrebne, ali smatram da nisu presudne za uspjeh. Moj zaključak je da ne opstaju najsposobniji, nego najuporniji.
Svi znamo da je poduzetništvo, baš poput života, rollercoaster i ne treba očajavati kada naiđemo na prepreke. Iz svake loše situacije nešto ćemo naučiti i izaći pametniji. Zato se treba oboružati jakim živcima i strpljenjem, jer ni jedan uspjeh ne nastaje preko noći.
Također je bitno da od sebe ne očekujemo perfekcionizam, jer je to kontraproduktivno, djeluje na nas kao kočnica i udaljava nas od ciljeva. Moram priznati da se s tim često borim i da sam sama sebi najveći kritičar. Tip sam koji uvijek razmišlja o tome što još ne zna i treba naučiti, a ne onaj koji je svjestan da toliko toga zna u odnosu na druge.
Još jedna lekcija koju sam naučila radeći za druge, ali i promatrajući svijet oko sebe, te krhkost i prolaznost života, je da sam shvatila da više ne želim tratiti svoj život, vrijeme, resurse i zdravlje darujući ih nekome tko to ne poštuje, već kako bih napravila nešto za sebe i svoju ugodniju budućnost.
Što te motiviralo da napokon napraviš taj veliki korak prema poduzetništvu, nakon toliko godina rada za druge?
Prvenstveno nezadovoljstvo odnosom poslodavaca. Loš, nehuman i neprofesionalan odnos nadređenih, mobing, nezdravi međuljudski odnosi, potplaćenost, preopterećenost, minimalni broj dana godišnjeg, nemogućnost odlaska na bolovanje.
Od četiri poslodavca kod kojih sam radila, samo jedan radni odnos pamtim kao ugodan i pozitivan. Radi se o mojem prvom radnom odnosu koji je trajao sedam godina i jedini u kojemu mi je poslodavac bila žena. Naučila me svemu, zajedno smo odlično funkcionirale i bile pravi tim.
Možda se radi o slučajnosti, no oduvijek imam bolja iskustva suradnje sa ženama. Volim tu žensku energiju i međusobnu podršku koja je uostalom prisutna i u ovoj grupi ženske podrške.
Kod svih ostalih poslodavaca doživjela sam razne ružne situacije.
Prošla sam situaciju da sam zajedno sa još dvadesetak kolega nakon deset godina rada dobila otkaz kao tehnološki višak bez isplaćene kune otpremnine. U početku su postojala obećanja da ćemo je dobiti, no to se nikad nije desilo.
Zatim sam kod drugog poslodavca doživjela mobing na način da godinama radite i slovite kao odličan radnik, a onda jednog dana više ništa što napravite nije dovoljno dobro i svakodnevno ste izloženi šikaniranju jer je to zapravo bio pokušaj prisile da sama dam otkaz, također s ciljem da isti izbjegne isplatu otpremnine.
I da sad sve ne ode u nekom negativnom smjeru, navest ću i jednu poluhumorističnu situaciju za koju, kad je se sjetim, ni sama ne znam bi li plakala ili joj se smijala.
Naime doživjela sam situaciju da me poslodavac tražio da mu prišijem sve gumbe na kaputu, jer su s vremenom konci kojima su bili pričvršćeni olabavili i samo je bilo je pitanje dana kada će otpasti. Uz obrazloženje da me to traži, jer njegova žena u tome nije vješta! Isto kao niti u prijepisu teksta, pa me također tražio i da napravim prijepis Statuta planinarskog društva za potrebe te iste žene. Žene koja je svaki vikend provodila u planinarenju prirodom, dok sam ja na svome radnome mjestu gdje nije postojao kraj popisu mojih radnih zadataka pregarala od količine posla i multitaskinga, te pila analgetike da bih izdržala do kraja radnog vremena.
Nakon svega što sam doživjela, nisam imala volje tražiti novi posao, jer 90% poslodavaca ima ovakav obrazac ponašanja. U početku dok vas trebaju pričaju vam priče o timskom, čak i prijateljskom odnosu, no onog trenutka, kada vas više ne trebaju ili im više niste u mogućnosti davati 100% sebe zbog zdravstvenih i sl. problema, toga časa vaše „prijateljstvo“ prestaje. Tada im postajete višak i balast kojeg će se riješiti u najkraćem mogućem roku i zamijeniti vas nekim drugim, poput istrošenog para starih cipela.
Zato sam kod zadnjeg poslodavca odlučila dati otkaz i okušati se u poduzetništvu jer nakon svih ovih godina rada nemam vjere da bih imala sreću pronaći poslodavca koji bi cijenio moj rad.
Koji su najveći izazovi s kojima si se susrela u prvoj godini poduzetništva i kako si ih prevladala?
Sam početak, što se tiče pisanja poslovnog plana i traženja poticaja preko HZZ-a, kao i registracije obrta protekao je u najboljem redu i glatko bez ikakvih problema. Vjerujem da je tome tako, jer sam kroz svoj dosadašnji posao imala puno doticaja s državnim institucijama, a bila sam upoznata i s postupkom registracije gospodarskih subjekata jer sam često radila na registraciji i upisu raznih promjena kod tvrtki u Sudski registar pa mi to područje nije bio strano.
Najveći izazov su mi kao i većini novoregistriranih poduzetnika financije i pronalazak klijenata i to onih s kojima mi je ugodno raditi i surađivati. Zato sam odmah na početku samostalno napravila svoju web stranicu, te redovito objavljujem sadržaj na svojim društvenim mrežama gdje se trudim objavljivati koristan i edukativan sadržaj.
S obzirom na sve veći broj virtualnih asistenata, po čemu se tvoja usluga izdvaja? Što smatraš svojom glavnom prednošću?
Rekla bih da su moje usluge, standardne usluge virtualnog asistenta za nekoga tko je proveo toliko godina u pružanju administrativne podrške i kao voditelj ureda zadnjih sedam godina, a koje sam još naknadno nadogradila edukacijama iz Internetskog marketinga i brendiranja i virtualne asistencije.
Osim što sam specifična po tome da znam raditi s alatima svojstvenim za odvjetništvo poput e-Komunikacije, e-Ovrhe, Zajedničkog informatičkog sustava Zemljišnih knjiga i katastra, te Sudskog registra, ne bih nabrajala koje sve ostale usluge pružam, jer to svatko može provjeriti na mojoj web stranici.
Ono što je karakteristično za virtualnu asistenciju je to da je svaki virtualni asistent jedinka za sebe, svatko pokriva određena područja. Upravo zato i ne predstavljamo međusobnu konkurenciju jedni drugima, jer ne postoje dva virtualna asistenta s istom ponudom usluga.
Moja glavna prednost u odnosu na ostale virtualne asistente je definitivno bogato radno iskustvo koje imam iza sebe. Jer sve alate i tzv. hard skills svatko može usvojiti i naučiti na brojnim tečajevima i edukacijama koje se danas nude. No ono što se ne može naučiti ni na jednom tečaju, jesu vještine koje se stječu upravo dugogodišnjim radom i snalaženjem u najrazličitijim kriznim situacijama i kroz komunikaciju s brojnim ljudima.
Ta sposobnost da pri susretu s nekim problemom s kojim se prvi puta susrećem znam u kratko vrijeme pronaći optimalno rješenje i riješiti ga brzo i efikasno, te što se mogu prilagoditi radu s različitim tipovima klijenata moje su glavne prednosti u odnosu na neku mladu osobu koja nije prošla „sito i rešeto“ radeći za druge.
Osvrnula bih se i na „poplavu“ virtualnim asistenata koja se događa u zadnje vrijeme gdje se žene raznih zanimanja zbog nezadovoljstva na trenutnom poslu, odlučuje za karijeru virtualnog asistenta. Puno njih brzopleto, nakon završenog tečaja za VA ulazi u svijet poduzetništva, ne shvaćajući da je to rijetko kada dovoljno za uspjeh i da se tu radi o kompleksnom poslu koji iziskuje puno više truda, rada i vremena nego kad radiš za nekoga drugoga.
Da nije dovoljno samo svladati područje iz kojeg pružaš usluge klijentu, već da trebaš biti sposoban sam voditi cijelu tvrtku, što uključuje i prodaju i marketing, vođenje društvenih mreža, web, knjigovodstvo, ali i stalno nadograđivanje postojećih znanja i vještina.
Svakako tome pridonose i oglasi za tečajeve za virtualne asistente koji se uvijek baziraju na tri stavke: 1. nezadovoljna si na trenutnom poslu? 2. dosta ti je rada od 09-17 sati? 3. želiš raditi od doma?, stvarajući tako iluziju da je posao virtualnog asistenta nekakva vrsta bajke gdje ćeš radeći iz udobnosti vlastitog doma par sati dnevno zaraditi veliki novac što naravno nema veze sa stvarnošću.
Kako su ti tvoja iskustva iz prijašnjih poslova pomogla da izgradiš pristup radu koji nudiš klijentima danas?
Ono što sam često vidjela u obavljanju prijašnjih poslova bilo je da se poslu pristupalo stihijski, bez dovoljno prethodne pripreme i organizacije, što je nepotrebno izazivalo stres, multitasking, a ponekad i greške i probleme do kojih nije trebalo doći. Zato je osnova moga poslovanja planiranje, temeljita priprema i dobra organizacija.
Rad u takvom okruženju prisilio me da se naučim brzoj prilagodbi trenutnoj situaciji, određujem prioritet rješavanja zadataka, te da probleme rješavam brzo i učinkovito.
I na kraju, u radu s brojnim ljudima različitih profila stekla sam dobre komunikacijske vještine, što mi sada olakšava pozitivan pristup klijentima, te pruža mogućnost kako bolje razumjeti njihove potrebe i pružiti najbolja rješenja njihovih problema.
Što te najviše ispunjava u radu kao virtualna asistentica, i kako vidiš budućnost svoje tvrtke VirTina?
Ono što me najviše ispunjava je osjećaj da napokon radim nešto za sebe kako bih poboljšala svoj život, sačuvala zdravlje i osigurala si bolju budućnost.
Osjećam olakšanje jer mi posao više nije sinonim za odlazak na neko mjesto puno stresa i frustracija, gdje se podrazumijeva grč u želucu i „čekanje petka“ nego mi predstavlja izazov i užitak.
Užitak da trud, svoje znanje i vrijeme ulažem u nešto svoje, a da opet, s druge strane, time također pomažem i svojim klijentima jer im kroz svoj usluge koje pružam olakšavam rad i pomažem im da povećaju svoju produktivnost. Lijepo je kad vidiš da je klijent nakon izvršenih zadataka zadovoljan tvojom uslugom i to je najbolja motivacija na nastavim pružati kvalitetnu podršku i raditi na svojem daljnjem usavršavanju i poboljšanju usluga.
Kako balansiraš između profesionalnih obaveza i privatnog života?
Ne balansiram :), odnosno kako sam zapravo još na početku što se tiče poduzetništva jer sam obrt registrirala prije pola godine, većinu vremena posvećujem poslu. Radim za klijente, ali kako je kod nas virtualnih asistenata, jedan od glavnih uvjeta za uspješnost, naša spremnost na stalnu dodatnu edukaciju i učenje, stalno još nešto dodatno učim i nadograđujem postojeće znanje.
Trenutno u mom životu ne postoje baš jasne granice između privatnog i poslovnog, tim više jer posao, kao i svaki virtualni asistent, obavljam od doma. Tako dan započnem za računalom rješavanjem zadataka, onda ga u jednome trenutku prekinem i odem skuhati ručak ili obaviti kupovinu, pa opet nastavim raditi, ponekad i do kasnih večernjih sati. Sve mi je to isprepleteno i svjesna sam da ću u budućnosti morati postaviti jasnije granice između poslovnog i privatnog, ali za sada je situacija takva kakva je.
Često mi se događa da upravo u trenucima koje planirano odredim za odmor, ne mogu prestati razmišljati o poslu, te mi baš tada počnu navirati misli i nove ideje. Ne jednom, dogodilo mi se da tada pronađem i rješenje nekog problema o kojemu sam prije već danima bezuspješno mozgala.
Kada bi mogla dati savjet mlađoj verziji sebe na početku karijere, što bi joj rekla?
Da sam trebala više cijeniti sebe i svoje sposobnosti, zahtijevati i boriti se kod poslodavaca za svoja prava, a ako u tome ne bi uspjela, krenuti dalje, kao što rade današnje generacije. No u vrijeme kad sam počinjala, to nije bilo baš jednostavno jer se do radnih mjesta dolazilo teško, a glavna parola poslodavaca bila je „ako nećeš ti, ima tko hoće“. Dok smo danas u obratnoj situaciji kad više nema onih koji hoće.
No bez obzira na tako tešku situaciju s pronalaskom adekvatne radne snage, osviještenost poslodavaca u Hrvatskoj o tome kako motivirati i nagraditi dobre zaposlenike i dalje je na jako niskom nivou. Vlada obrazac da kad sve radiš super, onda je to normalno, a kada jednom nešto pogriješiš onda se odmah prijeti otkazom.
Nedavno sam na LinkedInu pročitala da zaposlenici sve češće odbijaju ponude za prelazak na višu poziciju unutar tvrtke, jer je to zapravo radno mjesto sa puno više radnih zadataka i odgovornosti uz minimalno povećanje plaće, pa zapravo radiš više za manje novaca.
Iskreno se nadam da će se takav odnos i situacije u budućnosti promijeniti, jer bez temeljitih promjena na tom području ne možemo očekivati bolju budućnost niti za sebe, a niti za nove generacije.
I za kraj, gdje te mogu pronaći članice zainteresirane za tvoje usluge?
Mogu me pronaći na mojoj web stranici https://virtina.hr/usluge/, te na društvenim mrežama: https://www.linkedin.com/in/martina-arlic-virtual-assistant/
https://www.instagram.com/martina_virtina.va
