Od malih sam nogu slušala kako se trebam pronaći u jednom poslu i onda smo gurati u tom smjeru. S naglaskom da taj jedan posao treba biti pravi posao jelte. Čak i danas ponekad znam čuti od ljudi kako moj smjer nije baš ispravan, da se trebam u životu odlučiti samo za jedno i onda samo to gurati.
Godinama sam se pitala što nije u redu sa mnom i zašto se ne mogu zadovoljiti jednom karijerom, jednim poslom i to raditi cijeli život, kao što to rade “svi ljudi”. I dan danas kažem da se zaista divim ljudima koji pronađu jednu strast u životu i idu isključivo prema njoj. Svaka im čast na tome, međutim što ako niste jedan od takvih ljudi?
A što kad “samo jedan posao” nije za vas
Što ako se ne možete pronaći, ili se jednostavno ne možete pronaći u samo jednoj stvari, jednom poslu koji vas ispunjava? Kao što sam već spomenula sama sam dugo vremena mislila da čak samnom nešto nije u redu i zapravo sam dugo vremena potrošila pokušavajući se odvesti na “pravi put” i odlučiti u jednom smjeru u kojem želim ići.
U više navrata sam pokušala odlučiti se samo za jedan posao i raditi samo na njemu, jer svi znamo da treba određeni period vremena kako bi oformile novu naviku, kako se konstantno trebamo motivirati (jer sama motivacija je kao i tuširanje, zato trebamo kontinuirano raditi na njoj). I svaki put sam se nadala da je sad to to, da sam svladala još jednu lekciju života i da je dotično posao ono što ću raditi ostatak života.
Sve je to bilo divno krasno prvih par mjeseci. Na poslu sam, sve je novo i zanimljivo, stalno učim i trebam savladati brojne izazove koji se pojavljuju. Taman dok se ponadam kako sam se konačno “sredila” našla bi se pred zidom. Posao me ne bi toliko ispunjavao. Mogu slobodno reći da svaki puta kada sam savladala sve što mi je potrebno za rad i posao mogla obavljati kako ja volim reći s “pola mozga” prestalo mi je biti zanimljivo i tražila sam neki novi izazov, više odgovornosti, više posla. U principu bi mi postalo monotono i sama ta monotonija bi me ubijala.
Kao da sam vrištala iznutra i svaki puta kada bi se to dogodilo osjetila bi da mi produktivnost pada i kao da gubim sebe pokušavajući se smjestiti u kutiju koju su drugi napravili. Toliko sam vremena potrošila pokušavajući se ukalupiti u tuđa očekivanja, bez da sam stala i pitala samu sebe što to mene ispunjava, na koji način funkcioniram i što sve želim raditi u životu.
Uvijek sam bila tip osobe koji je uz redovan posao radila još nešto, pa makar samo sebi za dušu i nikada nisam zapravo mogla biti na miru, raditi samo jednu stvar i nakon toga doći kući i ostatak dana ne raditi ništa. Kao da mi je to na neki način držalo “sanity” na zadovoljavajućoj razini. Unatoč tome što sam slučala oko sebe još od doba fakulteta, ne sjećam se točno ni kada, ali sam odlučila stati i napraviti retrospekciju kako bi mogla donijeti zaključke i odrediti u kojem ću smjeru ići.
Nisam htjela čak ni odrediti kojim poslom ću se baviti, već sam sjela i razmislila o stvarima u kojima sam dobra, u kojima nisam dobra, što me veseli i kakav način rada bi mi idealno odgovarao. U tom periodu sam se već bila u društvenim mrežama i kretala s fotografijom- za što mi je puno ljudi reklo kako to nema smisla i kako se trebam odlučiti za jedno. Zasad sam se pronašla u digitalnom marketingu (točnije radom s društvenim mrežama), fotografiji/videu, lagano sam krenula raditi SEO i imam još par dodatnih “aseva u rukavu.” 😉
Žao mi je ekipa, ali nažalost ja to nisam u mogućnosti jer mi takav način rada i života nimalo ne odgovara. Nakon što sam dobrano popričala sama sa sobom odlučila sam da ću i po pitanju posla raditi po principu kao što radim za sve ostalo u životu. Po svom pa makar išla glavom kroz zid ako smatram da je to ono što je ispravno za mene.
Vjerovali ili ne, nakon što sam stvarno donijela tu odluku i počela doslovno ignorirati sve koji me pokušavaju uvjeriti u suprotno, počela sam upoznavati osobe slične sebi. Osobe koje imaju više područja djelovanja, više različitih karijera- što se također pokazalo kao ispravan način za njih i ne mogu vam opisati koliko mi je drago zbog toga što oko sebe konačno imam pleme koje dijeli sličaj mindset kao i ja.
Smatram da bi svaka osoba za sebe trebala napraviti ovu odluku i da na svakoj strani postoje prednosti i mane. Pogotovo ako ste slični meni pa odlučite raditi na više frontova- gdje trebate hrpu posla obaviti u roku, nijedna strana ne bi trebala patiti, a uz to biste trebali naći i dovoljno odmora da ne izgorite. Što bi se reklo kaos na sve strane, ali ako ne volite monotoniju i barem malo naginjete na dinamičnu stranu nemojte biti kao ja i misliti da je to nešto loše.
Svatko ima nešto što ga privlači i zbog čega dobije leptiriće u stomaku. Bio to jedan posao ili njih pet i bez obzira što ostali govorili i mislili, ako vi smatrate da trebate ići u određenom smjeru i da je on za vas ispravan, ne dajte nikom da vas uvjeri u suprotno. Život je definitivno prekratak da ne živite po svojim pravilima.
Što vi kažete, jeste li bili u sličnoj situaciji?
