Perfekcionizam je nešto s čime se stalno borim, ali u zadnje vrijeme dobivam bitku i prihvaćam ga u jednoj zdravoj mjeri jer sam shvatila da savršenstvo ne postoji.
Perfekcionizam je težnja za savršenošću i nepogrešivošću, što je, zaista teško, održati. Ujedno je to i ona samokritičnost gdje sami sebe kritiziramo ako nešto nije dovoljno dobro napravljeno. Koliko sam puta sama sebi rekla da sam mogla nešto bolje. I pogazila onu malenu Nikolinu u sebi. Zašto težimo perfekcionizmu ni sama ne znam. Možda zato što se želimo svidjeti drugima i smatramo da to možemo jedino ako smo savršene. Ali što više rastem i razvijam se kao osoba i kao poduzetnica toliko mi je manje bitno biti savršena.
Još samo ovo pa će biti savršeno…
Vjerujem da je perfekcionizam nešto što muči mnoge, bilo na privatnom, bilo na poslovnom planu. I teško mu se oduprijeti i ne razmišljati: ”Još samo ovo pa će biti savršeno.” Samo što takva razmišljanja ne vode nigdje. Dovode do osjećaja manje vrijednosti, manjka samopouzdanja, vode jedino u prokrastinaciju i odgađanje obavljanja zadataka jer nismo sigurne da će baš to ispasti savršeno i kako smo zamislile. I onda čekamo, čekamo da naučimo ovo, poslušamo taj webinar, pročitamo tu knjigu, čekamo lijepo vrijeme, čekamo drugo godišnje doba…
A dani idu i prolaze brzo poput strijele. Dok mi stojimo na istom mjestu jer nas strah od mogućeg neuspjeha drži okovanom. Bolje napravljeno nego savršeno. Jer zamisli kakve lekcije možeš naučiti iz nečeg što si napravila, pa imala i par grešaka po putu. Ja sam do sada imala dva lansiranja proizvoda i nijedno nije bilo savršeno, ali je drugo bilo puno bolje od prvog. Zašto? Zato što sam sada znala kako se pripremiti i što trebam uvrstiti u lansiranje, a što je bespotrebno. To ne bi naučila da sam čekala da se poslože kockice kako treba. Ponekad je najteže pobijediti samu sebe, s tim unutarnjim glasom koji viče: ”Ne!”.
Još uvijek se trebam opustiti i ne razmišljati o svim sitnim detaljima koji se trebaju posložiti kada nešto radim i biti prema sebi nježnija i bolja, a ne se tjerati preko granica samo da bi nešto ispalo savršeno. I sama zapamtiti da se ljudi ne povezuju sa savršenim ljudima nego s onima koji otvoreno pokazuju svoje mane i svoju ”ljudsku” stranu, koji se ne boje pokazati svoje greške, koji se znaju ispričati i ukazati koliko im je nešto teško. Uvjerila sam se u ono: ”Tko radi, taj i griješi.” Vjerujem da bi svi pokazali suosjećanje prema nekome tko se trudi i radi, bez obzira koliko nam bilo naporno i koliko smo ranjivi. A i sve smo svjesnije da je emocija ona koja prodaje, ne naš savršen proizvod ili usluga koju nudimo. To je put kojim trebaju ići poduzetnice.
Nemoj nikada zaboraviti da je to što postojiš već dovoljna vrijednost sama po sebi i da svi smo mi posebni na svoj način. Nije bitno koliko su tvoji rezultati savršeni i koliko si čega postigla. Sve smo mi žene s ponekom manom i s još više vrlina koje se trudimo živjeti što bolji život. Zašto se onda stresirati oko savršenosti kada je to doslovno nemoguće za postići. Budimo onakve kakve jesmo, realne, autentične, nesavršene, baš onakve kakve trebamo biti.
