Zabluda zbog koje sam newsletter odgodila dvije godine… i kako sam je riješila.

Samo jedna tema, samo jedan posao, samo jedan projekt, samo jedna ideja – oduvijek mi je bilo nemoguće. Mama mi je to prepoznala i široko mi je otvorila vrata da isprobam sve. I svi ti moji hobiji, zbrda-zdola interesi nikog nisu umarali ni smetali. Ponajmanje mene! Odrasla sam ”naširoko” i nije bilo nazad.

Moji problemi s konceptima života po mojim pravilima i moj sukob s mojim vlastitim spektrom interesa počeli su tek kada me kraj fakulteta prisilio na odabire. Moraš imati jedno zanimanje (nešto lijepo na papiru), jedan posao, stabilna primanja koja plaćaju režije, podstanarski stan i čari života u Zagrebu. I sve to odraslo. I nije meni to nitko nikad rekao ni silio me da biram, ali… mislila sam da moram. I tako sam nekoliko godina provela u moranju.

Trebala mi je jedna gigantska poslovna katastrofa, jedna pandemijska godina i jedan sin i jedna prekrasna Facebook grupa – da shvatim da ne moram igrati po tuđim (ili svojim?) izmišljenim pravilima. I tu se priča drastično krati – danas imam posao kakav je oduvijek bio za mene. Ni jedan mi dan nije isti, radim s ljudima s kakvima sam oduvijek htjela i živim u svom malom (dis)balansu jer tako hoću. Bila bih se zaklela da sam svoje probleme s pokušajima da sama sebe zavežem i ukalupim pregurala.

E, sad, dolazimo do newslettera. Obožavam pisati. I to je valjda jedina stvar koja me nikada nije umorila. Newsletter mi se po glavi mota odavno i znam koliko bi me radovao. Znam koliko me zabavljaju riječi. Ali nisam ga napravila. Pune dvije godine i … ništa! Našla sam barem pet razloga zašto nije vrijeme. Prvo sam kao bila ”nestručna” pa mi je ta izlika propala. Onda je to bilo ”bez veze jer svi imaju” pa sam vidjela koliko fantastični mogu biti i kakav pečat imati. Onda ”nisam imala vremena”. A onda je bilo ”tehnički prekompleksno”.

Na nagradnoj igri u ovoj grupi dobila sam priliku surađivati s Dejanom, virtualnom asistenticom. I vidjela koliko je divno imati je. U tom trenutku odumrla je moja zadnja izlika i odgovor na pitanje ”Lijepo pišeš. Zašto nemaš newsletter? Bio bi idealan za tebe!” Prije sam govorila da nemam vremena i nemam tehničku podršku. Pune dvije godine. Ali s Dejanom je to isparilo i ispostavilo se – da sam se lijepo lagala. Sve što me dijelilo od newslettera kojeg sam htjela i ne htjela istovremeno – bila je jedna poruka Dejani za koju sam se uvjerila da bi tehnički dio odradila sjajno. A ja bih sjela i pisala, kako najviše volim.

Jednog ponedjeljka navečer sjeli smo moj džin, laptop i ja na balkon. Bilo je tiho i idealno za pisati poruku Dejani i moj prvi newsletter. Ali birala sam sve osim toga. A znam da to želim za sebe i svoje klijente i sve one koji to budu htjeli čitati. I želim jako i ne želim. Stigao mi je i muž. Kažem ja: ”E, imam sad način da imam newsletter, ali ja ne znam što da ja pišem samo o marketingu uvijek, tjednima i mjesecima.”. Eto, izletjelo je ono što sam mislila da spava. ”A zašto bi pisala o marketingu i PR-u samo?”. – kaže. ”Pa jer se tako to radi, svatko ima jednu temu, uglavnom onu temu kojom mu se bavi firma i ljudi tako kod nas pišu.” – vraćam. ”Daj, podsjeti me čiji je to newsletter.” – pita. ”Moj.” – kažem, a on baca lagani rolleyes i daje mi odgovor. Opet sam se nafiksala potpuno krivom idejom. Ne, u newsletteru ne mora pisati ”samo ono čime mi se firma bavi” ni samo jedna tema. Moj brend i ja smo srasli, mi smo odavno neodvojivi. On je ja i ja sam on. I u svom newsletteru mogu pisati – kako hoću. Ako ima smisla – mogu pisati i o lubenici koja je danas bila zakon i kako sam jutros prespala na omiljeni sastanak. I takav newsletter može inspirirati (barem da naviješ budilicu, npr.). Neće biti u kalupu, neće imati jednu temu. Na dane možda bude čista struja svijesti. Ali jednom će na njega netko napisati ”Ovo je bilo ono što sam trebao čuti”. Sviđa mi se ta ideja.

Koja je uopće poanta pisanja ovog teksta i kako može koristiti tebi? Newsletter sam odgodila jer sam ga unaprijed zamislila ograničavajuće i sredila si plan kako je taj newsletter predodređen da mi zagorča život. I to definitivno nije ni prvi ni jedini način na koji sam uspješno sama sebi potplitala noge. Ograničavajuća uvjerenja za koje ne znamo odakle dođu ni tko ih je rodio.

Dakle, ako si trenutno u fazi da misliš da nemaš i nikad nećeš imati fokus, da voliš previše svega i da su tvoji interesi samo smetnja… ako misliš da je tvoja širina zapravo breme… Želim ti reći da nije. I da od tebe traži – jedan zagrljaj. Tvoje rasute boje daju se smjestiti na platno, platno skrojeno prema tvojim pravilima.

Tko to kaže? Ja, jedna prilično obična Ivana, sve i svašta po zanimanju. I vlasnica jednog newslettera.