Prošlo je sad već više od 6 mjeseci od kako sam otvorila vlastiti obrt, koji sam čekala od kako znam za sebe i gledala ga kao daleko, neostvarenu želju. Da, 2022.je bila godina kada sam službeno ušla u poduzetničke vode. Što bi moje bliske osobe rekle PODUZELA sam nešto. ?
Ok, bila sam tu puno ranije kroz druženje s poduzetnicima, freelanceanju, radom s klijentima i slično, ali nije to bilo to jer nisam imala svoj posao i bila odgovorna za nešto svoje. I ono što vam mogu reći je da je poseban osjećaj imati nešto svoje. Najveće iznenađenje mogu reći je to što sam napokon krenula u smjeru u kojem želim ići čitav život…i da, mislim da se još uvijek navikavam jednim dijelom na njega.
Da ne bude zabune, volim ovakav život, volim sama “postavljati” pravila igre i raditi na način koji je za mene ispravan i kojim su zadovoljni oni koji surađuju samnom. ALI, trebalo mi je vremena da se naviknem jer mi je sve bilo novo. Prvih pola godine mi je doslovno proletjelo u magli. Bila sam pod velikim stresom. Hoću li naći klijente, moći pokriti troškove, kako će sve skupa izgledati i jesam li dobro postupila što sam se bacila u ove vode. Jesam li stvarno spremna i je li to smjer u kojem trebam stvarno ići, ili je to tako lijepo samo u teoriji. Govorim ovo jer sam se dugo vremena tražila, tj.tražila djelatnosti i neki svoj posao koji mogu raditi s osmijehom na licu.
Isprobala sam masu toga, i sve mi je to u teoriji zvučalo super…dok nisam isprobala i shvatila da to nije za mene. To mi je bio najveći strah u cijeloj ovoj priči…ali nekako sam osjećala da idem u pravom smjeru i da napokon radim tu tranziciju za koju sam se godinama pripremala kroz planine odbijenica i svih upitnika koje sam imala radeći za druge. Jer se nigdje nisam mogla uklopiti…jer sam uvijek imala osjećaj kao da nešto samnom nije u redu. Uz naravno dio gdje nisam u stanju raditi samo jedan posao, cijelo vrijeme.
Zapravo…znam da mi je trebalo vremena da shvatim da je to moj smjer i da svi poslovni problemi koje sam imala jedan za drugim su me zapravo usmjeravali na taj put – s naglaskom na posljednjih nekoliko godina. Posljednjih godinu dana sam se osjećala mentalno spremnom za otvaranje, ali mi je najveći upitnik bio prihod i zarada koju trebam ostvariti kako bi si pokrila osnovne troškove. Hladni pogon obrta i alata koji su mi potrebni za rad, ali i privatni troškovi života – jer sam znala da trebam misliti na sve. Morala sam misliti na sve.
Čisto ako dosad nije jasno tip sam osobe koji nije pretjerana flegma (osim kad je odmor u pitanju, onda sam najveći hedonist) i kada je u pitanju posao volim sagledati više smjerova, volim planirati i slagati stvari jer mi je bitno u tome imati nekakav red, obzirom da mi je polovica operiranja zapravo kompletan kaos (moj stan se slaže).
Iako sam kreativac u duši i kaos mi pomaže izraziti se, dobiti ideje i provoditi ih u djelo, s druge strane sam shvatila da ne mogu cijeli svoj život podrediti kaosu i da neke stvari zbog svog zdravog razuma moram posložiti. Stoga kad je u pitanju kreativa, ideje i planiranje realiziranja tih ideja onda mi je apsolutni kaos u glavi i oko mene. Kada je u pitanju strategija, odrađivanje zadataka i držanja rokova tu sam red, rad i disciplina. I to je moj balans u kojem idealno funkcioniram.
Ono što sam naučila i potvrdila si u dosadašnjem periodu poslovanja:
Stvari često nisu onakve kako se čine
Zapravo većina toga nije onako kako se čini. Koliko god sam se pripremala i skupljala informacije što me sve čeka, proučavala alate, gledala kako izdavati račune i sve ostalo…nakon što sam otvorila obrt toliko sam bila nervozna da nešto ne napravim pogrešno. Toliko da sam sve provjeravala triput u prvih mjesec dva poslovanja jer sam htjela biti sigurna da sve radim po psu.
Činilo mi se da je to sad to. Imam svoj obrt i narednih nekoliko godina minimalno se moram ubijati od posla kako bi mogla raspored potpuno prilagoditi sebi, da se stalno trebam dokazivati i slično. Jako sam se iznenadila koliko su ljudi prepoznali kvalitetu. U roku samo nekoliko mjeseci bila sam prisiljena ograničiti broj klijenata, čak tražiti i pomoć jer sam fizički imala hrpu posla. Nekada kroz službeni radni tjedan, a ponekad i kroz vikend. Posebno kako se bližio kraj godine.
Većina nas naravno kada kreće ovim putem želi biti što sigurnija da je dobro odabrala, da će imati dovoljno klijenata, čak i biti u plusu. Međutim, ovo je dio rizika i nikada ne znate u kojem smjeru će krenuti vaša priča.
Ono što sam ja shvatila da sada puno lakše dolazim do klijenata. Kako sam otvorila obrt nisam niti jednom išla predstavljati nekome privatno svoje usluge i pitati mu hoće li mu trebati ono što ja nudim. Ponosna sam što mogu reći da svi klijenti s kojima radim su mi zapravo došli sami od sebe.
Također, sve ono što vidite o lagodnom poduzetničkom životu, svi su skroz veseli, svima je sve opušteno, a pare padaju s neba dok oni nakon tri mjeseca poslovanja ispijaju Margarite na Hawajima- zaboravite. Vi ste jedini i odgovorni za vaše poslovanje i nitko osim vas samih ga neće podignuti. I zasigurno 99% poduzetnika neće zarađivati milijune tri mjeseca nakon ulaska u poduzetničke vode. Budite svjesni da se ništa ne događa preko noći.
Ima čak jedan citat, kaže ovako nekako: Da bi postali uspjeh preko noći potrebno vam je deset godina kontinuiranog rada. ?
Ako sami ne postavite granicu, drugi će ju “postaviti” za vas.
Postavljanje granica i disciplina u njihovom održavanju dobiva na dodatnoj težini kad ste sami svoj gazda. Zašto to kažem? 2/3 ljudi s kojima radite ili ćete tek raditi skloni su kada im ponudite jedan prst tražiti kompletnu ruku. Na vama je da točno definirate što osoba s druge strane dobiva vašom uslugom/proizvodom. Ako odlučite nešto dodatno napraviti, klijent bi trebao biti svjestan toga jer ako nije- svaki sljedeći put tražit će sve više.
Ako konstantno traži nešto dodatno u cijeni, a shvaća da imate klijente koji vam takve usluge plaćaju dodatno (i to nije u redu prema njima) vrlo važno je to iskomunicirati. Ne znači nužno da vas klijenti svjesno iskorištavaju, ali je važno postaviti granicu i objasniti im za što vas plaćaju, a za što ne. Ukoliko želite odraditi dio koji vas traži možete mu napraviti ponudu i odrediti cijenu za dodatni posao, ali ga niste dužni napraviti ukoliko klijent želi da je to pro bono.
Također, postavljanje granice kad je u pitanju radno vrijeme. JAKO BITNO jer i dalje veliki broj ljudi smatra da ako ste poduzetnica da ste im na raspolaganju kad god se njima sprdne- treba ih educirati. Ništa se neće dogoditi ukoliko vam klijent pošalje mail za vikend ili kasno navečer, a vi na njega odgovorite ujutro na radni dan. Baš iznimke situacije u nekim djelatnostima su zaista rijetke- da biste trebali ostavljati sve što radite i bacati se na posao za klijenta.
Ono što sam shvatila da je jako važno prioritizirati stvari i radne zadatke, ali isto tako i dati do znanja klijentima da im nećete moći biti dostupni 0/24. Prvo, sigurno vas ne plaćaju dovoljno, a drugo, iz neke moje osobne perspektive, nema tih para da bi se kompletno odrekla svog slobodno vremena. Sorry, not sorry. ?
Jedno je zagrijati stolicu i počistiti više stvari odjednom da napravite dodatno vrijeme, ili sve pripremite prije godišnjeg odmora, sve pet. Govorim o situacijama kada podlegnete tome i na raspolaganju ste klijentima u bilo koje dana ili noći, nauštrb vašeg zdravlja, zdravog razuma, obitelji i slobodnog vremena.
Da ne mislite da pametujem i sama sam to radila s namjerom da pokažem klijentima da mi je stalo do njihovog poslovanja, da želim da uspiju i budu zadovoljni s onim što radim za njih, da budem prepoznata na tržištu itd.. Dok nisam vidjela koliko to ima negativan učinak na mene. Jedno je kad je kaos na svim frontovima, to je privremeno i s tim sam skroz ok, ali u ajmo reć normalnim periodima godine ŽELIM imati svoje slobodno vrijeme i život kakav želim.
U krajnjem slučaju zato sam i došla u poduzetništvo. Da sama krojim svoja pravila igre.
Ništa nije slučajno.
Nisam osoba koja vjeruje u slučajnosti. Smatram da se stvari događaju s razlogom. Možda ga odma ne vidimo i ne znamo objasniti, ali nešto je definitivno iza toga. Godinama sam se pitala što to samnom nije u redu, zašto ne mogu raditi samo jedan posao i ići samo u jednom smjeru? Zašto mi ne paše raditi monotone poslove (svaki mi je dojadio za par mjeseci)? Zašto imam potrebu stalno tražiti veću odgovornost, predlagati poboljšanja i gledati što ja mogu napraviti da posao podignem na veću razinu? Zašto imam potrebu gledati stvari iz šire perspektive, raditi strategije i planirati? Zašto me ljudi gledaju ko da nisam normalna kad pričam o idejama i onome što želim napraviti? Zašto me živciraju pasivni ljudi koji se samo žale, a ništa ne rade da probaju promijeniti situaciju u kojoj se nalaze?
Zašto?
Jer nikada nisam trebala biti ono malo crno u kutu koje radi za nekog drugog. Jer se nisam mogla uklopiti u takav kolektiv. Jer sam trebala ići svojim putem kako bi konačno bila zadovoljna. I shvatila da je samnom sve u redu, samo nisam bila na mjestu na kojem sam trebala biti.
Koliko god bilo naporno voditi svoje poslovanje i biti odgovoran za apsolutno sve, mogu vam reći da se (kad je u pitanju karijera) nikada nisam osjećala bolje. Neovisno o radnim noćima, vikendima i svim ostalim poteškoćama i brdu posla koje me nekad dočeka…mogu reći da sam zadovoljna i da više ne radim s grčem u želucu. ?
Trud se itekako isplati
Iako se trudite danima, tjednima, mjesecima…i dalje ne vidite rezultat. Toliko je malo dovoljno da krenete sumnjati u sebe. Da se pitate što vam je to trebalo u životu i jel to što radite uopće ima nekakvog smisla? Da, taj čuveni imposter sindrom koji je poduzetnicima često redovan gost i uvijek će za posjetu odabrati najgori mogući dan.
Voljela bih vas utješiti i reći kako ga se moguće riješiti zauvijek, ali ni sama to još nisam uspjela. Svjesna sam da je gost koji će mi s vremena na vrijeme banuti na vrata bez poziva, ali što je tu je. Naučila sam koegzistirati s njim, ali i osvjestiti da je tu da me testira i proba maknuti s puta. I naravno da ima trenutaka kada se osjećam loše i pojave mi se upitnici iznad glave (ne toliko često i ne nešto dugo), ALI tada je dobra stvar pogledati dokle ste dogurali. Što ste sve uspjeli. Osvrnuti se na pozitivne suradnje, feedback od vaših kupaca, klijenata i osmijeh na njihovom licu nakon suradnje s vama.
Vjerujte da će vam u trenu postati toplije oko srca. U tim trenucima trebate se podsjetiti koliko se daleko dogurali jer često tek kada ostvarimo neki veći opipljivi cilj postanemo tog zaista svjesni. MEĐUTIM, da nije bilo svih onih malih koraka, borbi i “stagnacije” ne bi bilo ni ovog velikog koraka i uspjeha- zapamtite to.
Sve što ste napravili prije- samo su bili popratni koraci kako biste mogli biti ovdje gdje ste sada.
Koristite prilike za umrežavanje i učenje
Ne, ovo nije plaćena reklama za BYOB grupu, ali ju hvalim na sva zvona kad god sam u prilicu. Ovdje nije riječ čak ni konkretno o BYOB grupi, već o umrežavanju. Kada imate priliku družiti se s drugim poduzetnicama/poduzetnicima što vam je draže- iskoristite tu priliku.
Svi smo mi u istoj kaši i zaista puno pomogne kada komunicirate s osobama koje su slične vama, prolaze kroz slične, čak i iste probleme.
Zašto?
Bit će vam lakše jer ćete imati opipljivi dokaz da niste sami u tome. Moći ćete međusobno dijeliti poteškoće, savjete i ideje. Osim toga, nikada ne znate kada će se izroniti i neka poslovna suradnja.
Uz to, pobornik sam one “učiš dok si živ” i smatram da učenje zapravo nikada ne prestaje. Učenje o poslovanju, pomicanje svojih vještina, ali i osobni razvoj – sve su to bitne stavke koje će vam pomoći i u poslovnom, ali u u privatnom životu. Važno je učiti i moći se prilagoditi tržištu. “Jer sam mijena stalna jest.” i zapravo se konstantno trebamo kretati naprijed.
Ove stvari sam izdvojila, ali vjerujem da ima još puno toga što se može ubaciti na popis. Biste li vi nešto dodali?
