U onom trenu u kojem sam, zajedno s jednogodišnjakom i prilično složenim životnim situacijama, odlučila da je vrijeme i da želim svoju malu agenciju za digitalni marketing, stvorenu da bude po mjeri čovjeka, a ne stroja – brojni su imali mišljenja. Mišljenja, kojekakva. Iskustva i iluzije.
Ako izuzmemo onaj dio koji još uvijek misli kako ‘’samo nešto klikam na kompu’’ i ‘’pare sjedaju’’, drugi dio slagao se – tvoj društveni, psihički, zdravstveni, holistički život – je gotov. Svi su tvoji životi, osim poslovnog, upravo krepali. Au revoir, dobra, stara Ivana. Sad si basically mašina. Jednako tako su me zastrašivali i kada sam dobila dijete pa se nije dogodilo. Ali svejedno – zabrinula sam se.
Što ako nikad više nemam vremena za sebe? Što ako prestanem čitati? Što ako više ne budem uživala u frizuri i šminki? Što ako mi se leđa iskrive i oči iskape na tom kompu dok se borim za opstanak? Što ako se, svemu tome unatoč, za opstanak nikada ni ne izborim?
Jer – poduzetništvo je stalni boj.
Jer – država je banana.
Jer – poduzetništvo je 24/7.
Jer – konkurencija je velika.
Jer – mali biznisi ne ulažu u marketing.
Jer – sad si se obvezala poticajima i sad moraš sve.
Jer – potpuno si solo igrač i nitko ne razumije što ti, pobogu, radiš.
Jer – goals, goals, goals, #workhardplayhard.
I ne mogu reći da mi se nisu malo tresle ruke. I ne mogu reći da sam bila 100 % sigurna da radim pravu stvar. Ali isto tako sam znala da nisam (više) korpo djevojka, da nemam volje sjediti negdje 8 sati ako sve završim za 4. Ni tuckati nekom karticom po zidu da mi netko piše odlazak i dolazak. Nakon ultimativnih razočarenja, više nisam imala snage. A nešto me moralo hraniti. Pa makar, eto, bila poduzetnica u banana državi.
Osam je mjeseci iza mene, godina dana otkad sam počela raditi na svom planu. Godina dana otkad me prva žena nazvala i rekla: ‘’Ti se kužiš, vodi mi social’’.
I moram ti reći – ništa od navedenog za mene nije bila istina. Ni jedna od gornjih rečenica nije bila istina za mene.
Poduzetništvo jest borba. Ali ako raste glava, raste i biznis. Više nisam ista od lani. Ali nije me protresla moja obrtnica – nego moj rad na mojoj glavi.
Država banana? U nekim stvarima da, u nekima ne. Ali odbijam se baviti državom. U mojoj mikrodržavi je dobro.
Konkurencija? Zdrava i poželjna. Često predivna. U određenim trenutcima, u mene je najviše vjerovala – moja konkurencija.
A poduzetništvo 24/7? Ima dana kada je doista 10/7. Nije svaki dan duga, šljokica i jednorog. Iako moram priznati, evo, nije mi se desilo da radim 24 sata još. Možda i bude.
Ali u drugoj polovici prosinca sam samo odlučila – ne raditi. Slobodno odlučila. I ne radila. Kitila sam bor, spremala ovo i ono, spakirala se pa otputovala pa se vratila pa lansirala e-book. Slobodno odlučila.
I znaš što? Imam društveni život. Imam se kada baviti djetetom. Imam kada posvetiti se psihičkom i fizičkom zdravlju. Jer, kao i bilo tko drugi, nađem to vrijeme negdje. Možda ga u svemu što mi se događa tražim svjesnije no inače, ali ga nađem. Čitam, pišem, journalam, planiram, gledam filmove, viđam ekipu offline i online.
Prijatelji koji su me voljeli i dalje me vole. A dobila sam i nove. Vezane za posao koji radim.
Oni koji me nikad nisu voljeli – i dalje me ne vole. Imam muža, imam sina.
Nego… koja je poanta? Ne daj se zastrašiti. Stići ćeš sve što poželiš. Pravilo igre je samo – da se ne zaboraviš. Da si si važnija od prihoda i profita. Da sama sebi nisi broj. Da si prema sebi nježna. Da se sjetiš da, ako si ti dobro, i život i kuća i djeca i posao su dobro. Da držiš svoje male rituale kao ultimu, pravilo, zakon i red!
Naumi. I vrijeme će se naći. I nemoj da te plaše i straše babaroge. I ispričaj mi – što si ti napravila za sebe danas?
