“Radi naporno i sve što želiš biti će tvoje. Od ocjena do one pozicije na poslu koju želiš.”
Od malih nogu čula sam ovu rečenicu u svakoj varijanti, u svim prilikama i u broju ponavljanja koji je ljudskom umu gotovo nezamisliv.
Bila je to univerzalna istina koja se nije propitkivala, a ja sam kuhana i pečena zagrizla (pre)jako. No, u pravom trenutku sam pustila mamac i odlučila promijeniti jezero u kojem sam dosad obitavala.
Ispričati ću ovu priču kroz četiri poglavlja i tri generacije žena u mojoj obitelji: baka, mama, ja i sadašnja ja.
I. Baka
“Omica nije imala tu priliku, ali ti danas imaš sve uvjete za život kakav želiš. Samo uči, završi faks – i svijet je tvoj.”
17 godina školovanja zvučalo je kao kamilica prema priči moje bake.
Imala je četiri razreda osnovne škole, ostala bez prvog muža tokom rata, pobjegla u El Shatt sa mojom tetom do završetka rata i potom gradila život ispočetka sa mojim djedom po povratku.
Često je morala raditi teške fizičke poslove kako bi si mogla osigurati dobar život. Čak je i čistila kuće u 8. mjesecu trudnoće sa mojim tatom (zbog čega je on prerano rođen).
Ta zadnja rečenica uvijek bi mi poslala žmarce posvuda po tijelu i odmah bih sama sebi obećala: završiti ćeš faks, koliko god teško bilo.
II. Mama
Još od osnovne škole se sjećam da je mama bila jako radišna i nije provodila toliko vremena sa mnom kao tata. To me rastuživalo i nije mi bilo jasno kako kod kuće mora raditi nešto za posao (zar je to uopće moguće?).
“Ako nastavim ovako, dobiti ću promaknuće.” Vidjela sam da se tome veseli, da joj je to važno i zaključila da će moći biti više sa mnom kad dođe na poziciju koju toliko želi (jer je tako mislio moj naivan dječji um). Uskoro je promijenila radno mjesto jer nije dobila ono što je htjela (unatoč dugogodišnjem napornom radu). To je bio prvi put da se moje uvjerenje o jednadžbi težak rad = veće, brže, jače počelo lagano tresti.
Na početku srednje škole mama je dobila dugoodgađano promaknuće na poslu. Slavilo se uz šampanjac, ali samo jednu večer jer od sutra – morala je uprijeti jače nego ikad. Gledala sam ju večer za večeri kako ispravlja spise veličine onih u Državnom arhivu.
Gornja jednadžba počela je mijenjati smisao. Onaj više, brže, jače značio je više posla, brže rješavanje i jače upiranje.
“Ako mi naporan rad donosi još napornog rada, onda ga ne želim.” – pomislila sam. U jednom trenutku sam pitala mamu: “Zar ne bi ti sad trebala raditi manje nego prije?”
Odgovorila je: “Da, ali još sam nova. Isplatiti će se ovo uskoro. Ti samo radi svoje školi i misli na fax.”
Moram priznati da mi nije bilo lako plesati između ta dva oprečna uvjerenja, ali sam bila preduboko u narativu teškog rada da bih sada digla sidro i otišla. Bilo što izvan toga postalo je zastrašujuće i nosilo sa sobom veliki rizik od neuspjeha.
III. Ja
Kao odlikašica od prvog razreda osnovne pa do četvrtog srednje, religiozno sam koračala work hard play hard svijetom uz stalnu potvrdu svih institucija, medija i bližnjih da je to taj pravi put.
Došao je i toliko očekivan “Sveti gral” dan – upisala sam prestižni Pravni fakultet i svjesno se bacila u dosad najgori žrvanj teškog rada za mene.
Mjesece bih provodila učeći za veliki ispite, i kad mi se bi i ne bi dalo te sam bila presretna kad bi ta agonija završila, bilo sa 2 ili sa 5. I ne bih ni časa časila, već krenula na novi ciklus od nekoliko mjeseci već notornog teškog rada. Ljutila bih se na sebe ako bih pomislila na opuštanje ili smanjivanje tempa. Nisam znala za Sunce, mjesec, rođendan ili blagdane.
Bila sam toliko iscijeđena da više nisam ni sumnjala u istinost jednadžbe, čije sam stvarno značenje prokužila na maminom primjeru.
Nakon bolesti i prolongiranja fakulteta, sve što je bilo trulo moralo je spasti sa mene. Shvatila sam da iznova ponavljam Pirovu pobjedu.
Do kraja fakulteta, polako sam mijenjala definiciju napornog rada. To više nije značilo ništa ili sve, nego najbolje od oba svijeta. Počela sam se svjesno i kozistentno pojavljivati za sebe koliko i za faks.
Učila sam manje i imala iste ili bolje rezultate. Malo pomalo, dokazivala sam si da mogu raditi da živim, a ne obrnuto.
Dugoočekivana diploma dospjela je u moje ruke, a uz nju i pljuska da papir ne znači puno bez prakse. Sve što sam znala o svijetu se raspalo u sekundi. Taj završeni faks koji je trebao otvoriti sva vrata sada ih je sve istovremeno zatvorio velikom brzinom.
Počela sam raditi izvan struke, ali sam se vratila starim navikama. U želji za 300 kuna većom plaćom, radila sam posao za dvoje ljudi uz dodatno šefovo “sve ono što ja kažem”. Upala sam u vrtlog rada do burnouta koji bih prehodala i nastavila dalje. To sam odlučila prerezati samostalnim radom za sebe. Rane teškog rada su ipak bile presvježe i ponovno sam se našla u situaciji da samu sebe gonim gore od svog bivšeg šefa. No, ovaj put sam uspjela stati na vrijeme i napokon do kraja pustiti udicu koju sam držala vršcima prstiju.
IV. Sadašnja ja
Sa velikom srećom mogu reći da sam danas poduzetnica koja radi manje nego ikad, a zarađuje tri ili četiri puta više nego kod zadnjeg poslodavca. Koristim sve prednosti tehnologije i razmjenu znanja sa drugim poduzetnicama da si umanjim vrijeme rada, a povećam vrijeme uživanja. I ne, ne smatram se lijenom već izuzetno ponosnom i ispunjenom.
Shvatila sam da iako moja baka i mama nisu imale prednosti koje ja imam, to nipošto ne znači da ja zbog tog moram nastaviti definiciju teškog rada kakvog one poznaju (dapače, upravo suprotno!).
Današnji svijet trebao bi biti vrhunac napretka čovječanstva, koji omogućava ljudima da rade manje, a ne konstantno više, brže i jače. Iako su suvremene postavke napornog rada potpuno pogrešne, na nama je da shvatimo da postoji čitav ocean slobode izvan zatvorenog jezera u koje nas stalno mame. Vjerujem da je rad jedna od najljepših stvari koja postoji i nikad ne bih mogla bez njega. On je demonstracija naših talenata i misije na ovome svijetu, kao i izvor sredstava za sva iskustva koja želimo za sebe i svoje bližnje.
Danas sam fokusirana na izgradnju posla koji će podržavati stil života kakav želim za sebe (i svoje buduće generacije). Držim fige da će one još više poboljšati moj koncept! P.S. I moram reći – već 5 od 9 stvari sa vision boarda je ostvareno (a gdje je tek kraj godine)!
