Marina, možeš li nam se za početak predstaviti.
Diplomirana sam ekonomistica, majka djevojčice s autizmom i ADHD-om, spisateljica i odnedavno poduzetnica, virtualna asistentica. Još kao srednjoškolka znala sam da želim graditi karijeru, biti neovisna (i po mogućnosti puno putovati), međutim, put mi se promijenio kad sam postala roditelj. Sve ono što sam zamišljala promijenilo se preko noći, a uz nove okolnosti mijenjala sam se i ja. Godinama sam bila bez posla, često se činilo kako više nikad neću raditi. Sad kad se osvrnem iza sebe, vidim da je cijeli taj put bio potreban da bih danas bila ovo što jesam.
Napustila si posao u struci kako bi se brinula za kćer s autizmom i ADHD-om. Kako je ta odluka utjecala na tebe i tvoj život?
Kad sam dala otkaz i odlučila neko vrijeme biti kod kuće, nisam znala da će se to pretvoriti u godine i zapravo mi je odgovaralo biti posvećena samo djetetu i malo se odmoriti od posla. Međutim, biti roditelj 24 sata dnevno i zapravo ne biti ništa drugo nego samo roditelj, uza sve izazove koje donose razvojne teškoće djeteta, dugoročno je vrlo iscrpljujuće i demotivirajuće. Nije to samo odustajanje od karijere, to je odustajanje od učenja, poslovnog rasta i razvoja, vlastitih primanja. Odustajanje od izlaska iz kuće i provođenja vremena s drugim odraslim ljudima i postepeno udaljavanje od svega onoga što je nekad bilo uobičajeno. Nije mi žao zbog odluke koju sam donijela, bila sam potrebna djetetu i da moram ispočetka, opet bih napravila isto, ali da je jednostavno – nije. S druge strane, dijete s autizmom i ADHD-om neprestano te tjera da se mijenjaš, prilagođavaš, razvijaš kao osoba. Naučiš prihvaćati, čekati, mijenjati perspektivu, preispitivati sebe i sve oko sebe – svakako te promijeni nabolje i nauči više od ijedne knjige, fakulteta ili posla.
Bezuspješno traženje posla sa skraćenim radnim vremenom postavilo te pred novi izazov. Kako je došlo do toga da otvoriš vlastiti obrt kao virtualni asistent?
Planirala sam se vratiti na tržište rada kad mi je kćer krenula u školu, međutim, škola je donijela mnoge nove izazove i frustracije i prošle su još gotovo dvije godine dok nije mogla biti u školi 4 sata. Kad smo do toga uspjeli doći, krenula sam se javljati na oglase, slala sam otvorene molbe, raspitivala se na sve strane. Na tržištu rada stalno nedostaje radne snage, zašto se ne bih zaposlila? Sigurno postoje tvrtke kojima ne treba netko na puno radno vrijeme, prošli smo karantenu, veliki broj ljudi radio je od kuće, iz moje perspektive nisu postojale zapreke da se zaposlim. Na kraju se ispostavilo da je sve problem. I skraćeno radno vrijeme i dijete s teškoćama i kombinacija rada u uredu s radom od kuće (jer ljetni praznici, jer zimski praznici, jer praznici svakih mjesec dana). Javila sam se na Zavod za zapošljavanje i referentica mi je rekla da unazad koliko god se može sjetiti, jedini oglas za rad na skraćeno radno vrijeme bio je za lijepljenje naljepnica. Možda bih se htjela prekvalificirati, jesam li čula za njihove vaučere ? Da se prekvalificiram u što ? Lijepitelja naljepnica ? Bilo mi je jasno da me nitko neće zaposliti. Ako želim raditi, morat ću sama zaposliti sebe. Razmislila sam o tome što sve znam raditi i što bih još mogla naučiti i odlučila sam sve to raditi po svojim uvjetima. Od kuće, u skraćeno radno vrijeme, kao majka djeteta s teškoćama. Otvorila sam obrt, zatražila i dobila Rješenje za skraćeno radno vrijeme i počela raditi.
Koje bi savjete podijelila s drugim ženama koje se možda suočavaju sa sličnim izazovima i preprekama u svom poslovnom putu?
Prvo, da zatraže sva moguća prava i podršku koju mogu dobiti. Od države, grada, svih institucija i ako je moguće, od obitelji. Za mentalno zdravlje izuzetno je važno nečim se baviti. I sat vremena dnevno nešto znači. Treba realno sagledati okolnosti i pokušati iz njih izvući maksimalno koliko se može izvući. Drugo, ako se čini nemogućim nastaviti raditi ono što smo radile prije nego smo postale majke djeteta s teškoćama, to nužno ne znači da ne možemo više raditi – možda je samo došlo vrijeme da radimo nešto drugo. Danas postoji jako puno različitih edukacija (uključujući gore navedene vaučere HZZ-a), sve to može otvoriti neka nova vrata.
Kao virtualni asistent, koje su točno usluge koje pružaš i kako tvoje ekonomske vještine i iskustvo utječu na tvoj posao?
Kao virtualni asistent pružam podršku u administrativnom poslovanju (godinama sam radila u logistici, uvozu i izvozu pa sam od toga krenula), ali i u internet marketingu, izradi web stranica u WordPress-u, editiranju videa i kreiranju sadržaja. Zapravo sam spojila znanje iz struke, sva novostečena znanja i vještine te umijeće kreativnog pisanja u paletu usluga koje nudim. Zasad najmanje radim ono od čega sam krenula, poslova vezanih uz ekonomiju. Roditeljsko iskustvo također mi pomaže u poslovanju – postala sam otvorena za različite opcije, organizirana i prilagodljiva promjenama.
Spomenula si da si napisala i dvije knjige. To je svakako značajno postignuće. Možeš li nam ispričati kako je došlo do toga da odlučiš napisati knjige o svom iskustvu s autizmom?
Osim što sam kao tinejdžerica i vrlo mlada osoba godinama svakodnevno pisala dnevnik, nikad ništa drugo nisam napisala niti sam mislila da ikad hoću. Prvu knjigu o našem iskustvu života s autizmom (Njezino veličanstvo, Elena) napisala sam doslovno slučajno. U jednom razgovoru sa psihologinjom iz vrtića koji je moja kćer pohađala, u kojem sam se požalila na to kako se ničim ne bavim osim djetetom, kuhanjem i čišćenjem, psihologinja je predložila da podijelim sva naša iskustva (kojih nije nedostajalo) s drugim roditeljima. Njima ću pomoći, a nečim ću se usput baviti. Ispostavilo se da mi pisanje ide daleko bolje nego što sam mislila i knjiga je bila odlično prihvaćena, ne samo od strane roditelja autistične djece nego i od strane struke. Druga knjiga (Elena – S autizmom u školu) došla je kao prirodni nastavak prve. Veseli me što je jednako dobro prihvaćena i to mi je pokazatelj kako je odluka da podijelim naša iskustva bila ispravna, iako sam u tom procesu morala do kosti ogoliti i sebe i svoj život, što nije bilo lako.
Odlučnost koju si pokazala u svom putu prema poduzetništvu je inspirativna. Kako usklađuješ obaveze kao poduzetnica s obavezama kao majka?
Najvažnije su dobra organizacija i fleksibilnost. Većinu posla odradim dok mi je kćer u školi, a onda još po potrebi “ukradem” vremena poslijepodne ili kroz vikend. Često se čini da je nešto nemoguće napraviti, ali stvarno je istinita izjava da je potrebno napraviti prvi korak i onda se put počne pokazivati. Važno je postaviti cilj pred sebe. Što želim za sebe? U čemu se vidim? Kad imaš jasno definiran cilj onda počinje razmišljanje o tome kako ga ostvariti.
Imaš li neke zanimljive planove za budućnost? Gdje se vidiš iduće godine?
Obiteljske okolnosti naučile su me da planovi često padnu u vodu prije nego ih zamisliš do kraja, a kamoli počneš ostvarivati, tako da rijetko razmišljam o budućnosti, pokušavam živjeti u trenutku i biti otvorena za sve opcije. Prije deset godina nisam mogla niti zamisliti da ću biti majka autistične djevojčice i domaćica. Prije pet godina nisam mogla zamisliti da ću napisati i objaviti dvije knjige, a prije godinu dana ideja da postanem poduzetnica činila se toliko nemogućom da je bilo smiješno i samo maštati o tome. Polako gradim poslovanje, povezujem se, dobivam klijente, ostvarujem suradnje i nakon dugo vremena osjećam se ispunjeno i veselim se budućnosti. Uz posao, sigurno ću i dalje biti angažirana na području autizma, kroz rad u udruzi, pisanje bloga, dijeljenje iskustava i kao podrška roditeljima koji se nalaze u situaciji sličnoj mojoj, a nije isključeno niti da će još koja knjiga ugledati svijetlo dana.
I za kraj, gdje te mogu pronaći čitatelji zainteresirani za tvoje usluge?
Imam web stranicu na kojoj je navedeno sve čime se bavim (www.virgolo.hr), a za sva pitanja stojim na raspolaganju!
