DAJEM OTKAZ.
Ne želim više ( bar za sada ) raditi u vrtiću. Želim probati nešto novo.
Što se više bližim trenu u kojem moram zahtjev pružiti šefici, sve sam u to SIGURNIJA, ALI I NESIGURNIJA. Totalni mix, emocija i misli. Najavljujem to već mjesecima. Isprva tiho i lagano, samo najbližima, pa sve češće i jasnije i poznanicima i kolegicama i šefici. I tako od svih tih ljudi dobivam povratne informacije. Obitelj me bodri, ali su i zabrinuti.
To sam i očekivala… ali ono što me iznova iznenađuje je podrška drugih žena. Neke me poznaju više, neke manje…uglavnom nijedna onako istinski kao npr.moja najbolja frendica.
I pitam se :
Kako je moguće da sve te žene koje me nikad nisu upoznale ( ili jesu vrlo kratko, djelomice ili online) ” znaju” da JA TO MOGU? Kako one znaju, a ja to ne znam sama za sebe?
Kako znaju da mogu ostvariti što sam naumila, da uopće mogu smisliti nešto dovoljno dobro da to pustim u svijet, da mogu naći dovoljno kupaca i pratitelja, iskalkulirati adekvatnu cijenu, napraviti dobar reel za instagram, platiti porez na vrijeme, poznavati sve relevantne zakone i propise, nositi se s reklamacijom, sve popisati i popamtiti što moram…a ja osjećam da sama to ne znam?
Pitam se još:
Zašto one u mene vjeruju kada ja u sebe sumnjam?
Nemam točan odgovor na to. Ne poznajem ljudsku psihu dovoljno, a sa svojom vlastitom imam ” love /hate” odnos. Nekad smo si na TI, a nekada na VI. Nekad se pravimo da se ne poznajemo – moja glava i moje srce, nekad se jedan drugome veselimo.
Razmišljam i dalje o tim ženama koje me podržavaju, posebno o onima koje me malo osobnije dožive…
Što vide, a ja ne vidim?
Počinjem shvaćati…
Ne znaju one da ću ja uspijeti, ali mi pružaju NADU I VJERU. UTJEHU I SNAGU. VJETAR U LEĐA. ZAŠTITNU MREŽU. PAT ON THE BACK. Nekad su moji KRITIČKI PRIJATELJI ( kad se usude). Nekad su samo usputni promatrači, ali pokazuju da sam VRIJEDNA zaustavljanja.
Shvaćam još i ovo ( najvažnije!) : to sve trebam biti sama sebi i vidjeti sama u sebi. Mogu i dalje sumnjati, osjećati se nesigurno, uplašeno, kao neznalica…ali si trebam biti i podrška. Svoj najveći navijač. Svoj najveći tješitelj.
Svi drugi oko mene, SVI, mogu otići- ja ću sa sobom ostati.
Zato si dajem jedan veliki zagrljaj i nastavljam dalje. Ako padnem pružit ću si ruku da se pridignem. A ako mi ta jedna ne bude dovoljna da me izvuče iz jame u koju sam upala- znam gdje mogu pronaći dodatan par ruku.
Jer iako me ljudi plaše pa se radije držim same sebe, znam da ne mogu bez tih istih ljudi. Love/hate odnos.
O autorici:
Zovem se Petra Švelec.
Odgajateljica sam po struci, mama po trenutnoj preokupaciji, vlasnica obrta Luce Sunce u kojem stvaram taste safe, meki, mirisni plastelin i setove za igru. Ovih dana slavim godinu dana rada obrta i odlučujem se da će mi to biti primaran posao. Bez ove grupe ne bih sada bila tu gdje jesam.
