Ja sam Ivana, uvijek na prvom mjestu majka, onda supruga, fotografkinja, poduzetnica i sve ostale uloge koje svi u životu odrađujemo. Fotografija me je uvijek privlačila, a kako sam postala majka i dobila novi uvid što znači obiteljski život tako sam se našla u ovoj priči. Obiteljska sam dokumentarna fotografkinja, zadnjih 7 godina ulazim u obiteljske domove i pričam priče njihove “obične” svakodnevice u kojoj vidim puno čarolije i smisla života.
Cijelu priču sam vodila paralelno s poslom u “sigurnoj” kompaniji koji je bio potpuna suprotnost svemu ovome kreativnome i smislenome u čemu sam se potpuno pronašla. I kako se ono kaže – “u trenutku pisanja ovog intervjua” konačno sam prelomila i dala otkaz sigurnosti, a dalje nastavljam plovidbu vodama kreativnog poduzetništva. I evo me, spremna za let.
Jesi li imala podršku okoline kad si odlučila dati otkaz? Što ti je bilo najteže?
Podrška okoline (prijatelja i supruga) je zapravo uvijek postojala, ali su prioriteti bili drugačiji. Željela sam prije svega stvoriti svoje obiteljsko gnijezdo, a onda krenuti dalje u nadogradnju. U cijelom procesu najteže je bilo dobiti podršku od same sebe :), a da bih konačno došla do te točke, trebalo je puuuno unutarnjih bitki odraditi. Mogla bi se knjiga o tome napisati.
A što te potaklo na tu odluku?
Godinama sam radila na preslagivanju svojih uvjerenja i spoznavanju i osluškivanju sebe, a onda sam u nekom trenutku jednostavno shvatila da su moje unutarnje težnje snažnije (i važnije) od svih vanjskih okolnosti. Ono što me ispunjavalo i veselilo više nisam mogla stavljati u drugi plan niti sam svoju stvaralačku slobodu više mogla mijenjati za fiktivnu sigurnost koja me gušila. Postalo mi je neodrživo nastaviti tako voditi život. U to vrijeme sam baš naišla na vrlo prigodan citat:
„Kreativnost se gotovo uvijek isplati, s tim da se njezina „plaća“ ne mjeri novcem, nego količinom životne energije, entuzijazma, smisla i osjećaja vrijednosti“.
Treba li više išta dodati? 🙂
Obiteljska dokumentarna fotografija zvuči kao nešto što ne srećemo često. Možeš li nam bolje objasniti o čemu se tu radi?
Obiteljska dokumentarna fotografija je usluga koju trenutno u Hrvatskoj pružam samo ja. Radi se o uskoj niši obiteljske fotografije u kojoj nastojimo iskreno i otvoreno pokazati svo šarenilo obiteljskog života. Ja kao fotografkinja dođem na vaš “teritorij”, vama poznato i prirodno okruženje, i dok vi živite svoj “najobičniji” život, ja pratim što se zbiva i pokazujem vam fotografijama što vidim.
Što je to tako drugačije i posebno?
Ključna razlika je u tome što se prilikom fotografiranja ja prilagođavam situaciji, a ne situacija meni. Ne namještam vas niti i na koji način usmjeravam scene ili manipuliram tijekom događaja. Priča je specifična jer prava vrijednost ovakvog fotografiranja čak nisu toliko fotografije kao takve već ono o čemu one govore. Budući da nema namještanja, one pršte svime onime što ste u suštini vi – vašom specifičnom energijom, dodirima, pogledima, gestama, odnosima, navikama… Divna je upravo ta spontanost procesa koja nam otvara ogroman prostor da se desi čarolija jer kako ja volim reći – život piše najbolje priče.
S kojim se izazovima u poslu najčešće suočavaš?
Najveći izazov, ujedno i najveća prilika je to što se ovom nišom gotovo nitko ne bavi na našem području. Još uvijek previše ljudi ne zna za ovako nešto. S druge strane, ovako nešto i nije za previše ljudi. 🙂 Svakako mi je do sada nedostajalo vremena i fokusiranog rada na širenju awarenessa i dubine koju ova usluga nosi, na tome planiram raditi u narednom periodu. 🙂
Kako vidiš ulogu mentorstva i podrške drugim ženama u poslovnom svijetu?
Ulogu mentorstva i podršku drugim ženama vidim kao iscjeljujuću u svakom mogućem pogledu, pa tako i poslovnom. Meni su takve stvari hrana za dušu i tijelo, moćna pokretačka sila. Jednom kad to osjetiš, nema povratka.
Iako se već dugo baviš fotografijom pojavi li se nekad onaj slavni imposter sindrom?
Ma to je neupitno! Pa imposter ili gospodin Kritičar su uvijek prisutni. Kod mene su bili baš snažni, i ne samo u fotografiji. Iskreno, ne vjerujem da će se ikada prestati pojavljivati u mom životu i mislim da su takve stvari sastavni dio života, na neki način i signal u kojem smjeru treba raditi. Nekada sam gotovo bezuvjetno prihvaćala sva njegova sranja koja mi je izgovarao, a danas ga gledam kao jedan dio sebe koji ravnopravno sudjeluje sa svojim mišljenjem koje ja mogu uvažiti ili ne, ja sam svakako na kraju ta koja odlučuje što je dobro za mene. Zabavni razgovori to budu! 😀
Imaš li neko postignuće na koje si posebno ponosna?
Ne znam bih li se mogla odlučiti za “jednu” stvar. Kod mene je uvijek to sve kompleksno i slojevito. 😀 Premda znam da tome nekam nikada kraja, mogla bih reći da sam posebno ponosna na trud koji sam uložila u odnos sebe sa samom sobom. 🙂
Što bi izdvojila kao svoje temeljne vrijednosti? Jesu li utjecale na tvoj posao?
Iskrenost, otvorenost i duhovitost neke su od mojih glavnih vrijednosti u životu i upravo sam njih i pronašla u poslu kojim se bavim. Njima se koristim i njih nastojim provući kroz fotografije obitelji koje fotkam, kao što se vidi iz priloženog!
Imaš li kakve zanimljive planove za budućnost koje bi htjela podijeliti s nama?
Kopajući po fotografiji, iskopala sam uistinu razne predjele sebe i pronašla svakakva blaga. Stvaranje obiteljske vrijednosti u obliku ovakvih živopisnih fotografija svakako je moja baza, korijen poslovanja. Grane u kojima se planiram širiti u budućnosti i velike (za mene) stvari koje imam na listi su pokretanje online fotografskog tečaja o mindful fotografiji; održavanje uživo antistres radionice s elementima pokreta, plesa, pisanja i fotografiranja, a na nešto malo duljem vremenskom štapu, organizirat ću i konferenciju na temu obiteljske dokumentarne fotografije. 🙂
A što bi sljedeće napravila kad bi znala da je sve moguće?
Osnovala bih svoju kompaniju “U 3 beskonačna obilja” koja bi funkcionirala dijametralno suprotno kako današnji svijet funkcionira. Okupila bih svoj pleme žena, radile bismo što volimo, radile za veće dobro, podržavale jedna drugu, širile ljubav klijentima i svijetu. Ne bi postojale plaće već bi svatko imao koliko bi mu trebalo. Imali bismo kuće od čokolade i prozore od marmelade. Utopijski, ali puno sam se puta uvjerila da je sve moguće pa…
Što bi poručila ženama koje isto razmišljaju o otkazu ali nisu sigurne je li to prava odluka za njih?
Teško je biti pametan i svaka priča je drugačija. Vjerujem da treba slijediti svoj unutarnji poriv, ono nešto što te diže na višu duhovnu razinu, što ti donosi generalni mir, ali uvažavajući svoje životne okolnosti. U svakom slučaju, kako ćeš znati je li prava odluka ako ne probaš!? 🙂
I za kraj, gdje te mogu pronaći žene zainteresirane za tvoje usluge?
Živim u Zagrebu, ali sam otvorena za širenje svoje energije i po cijeloj Hrvatskoj. Tko bi se želio okušati u jednom novom iskustvu, za početak može popuniti kratki upitnik Jesmo li par?, a inače moje borbe i priče mogu se pratiti na društvenim mrežama IG Ivana Alerić / FB Ivana Alerić.
Uvijek mi se možete javiti i na mail ivana.alerich@gmail.com.
Veselim se našim pričama!
