ADHD kod odraslih? Zapravo, da. To je poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću odnosno Attention Deficit Hiperactivity Disorder koji je okarakteriziran kao manjak pozornosti, impulzivnosti i hiperaktivnost te nije samo prisutan kod djece već i odraslih. Uzroci su slabo poznati no smatra se da su genetski naslijedni jer se poremećaj ponavlja u obitelji. Dijagnoza se najčešće postavlja djeci između 6 i 12 godina jer simptomi tada dolaze do izražaja. Djeca s takvim poremećajem su često kreativna i natprosječno inteligentna no u društvu su obilježena kao “zločesta i lijena”. Nakon puberteta, smatra se da simptomi uglavnom nestaju no ima ljudi koji ostaju vječiti sanjari.
Simptomi ADHD kod odraslih:
- teško slijede upute
- problemi s fokusom
- zaboravljanje sastanaka
- loša koncentracija
- loše planiranje i organizacija
- ne završavaju na vrijeme s poslom
- impulzivno ponašanje i nemir
- odugovlačenje
- česte promjene raspoloženja
- problemi s motivacijom i samopouzdanjem
- problemi s ovisnošću
Ovi simptomi često uzrokuju probleme u raznim dijelovima života, posebno u poslovnom okruženju. Mnogi se ljudi nauče nositi njima i čak iskoristiti ih u svoju korist te postići uspjeh no ima i onih koji, ukoliko se ADHD kod odraslih ne kontrolira (kroz terapije, lijekove) mogu doći do ozbiljnih problema poput tijeskobe, depresije pa čak i suicida. Često kroz život neurorazličiti formiraju maske koje koriste kako bi prikrili svoju osobnost, pokušavajući se uklopiti u društvo i funkcionirati kao i svi ostali.
Njihovu posebnost, ali i probleme kojima se susreću, najbolje će nam približiti Arijana Rabar, ADHD-ovka koja je svoju dijagnozu dobila u 50-oj godini i koja uskoro pokreće prvu Udrugu za pomoć i savjetovanje odraslima s ADHD-om. Trenutno, svojim blogom na Facebook stranici Imam ADHD podiže svijest o tim hiperaktivnim sanjarima.
-Kada ste prvi put posumnjali da imate ADHD?
Početkom godine sam imala izgaranje na poslu. Dogodio se potres u Petrinji i meni su se pojavili panični napadaji koje nisam mogla kontrolirati. Prvo sam mislila da su povezani s potresima, jer živim u centru Zagreba koji je dosta načet i prvim potresom, međutim, potresi su prošli, ja sam se vratila na posao, a vratili su se i panični napadaji. Vratila sam se na bolovanje, jer ih nisam mogla kontrolirati bez lijekova, a lijekovi su me uspavljivali. Pa sam tako jedan dan zaspala na poslu. Kada sam se vratila na bolovanje, nisam mogla spavati, nisam više mogla igrati igrice, televizija me uznemiravala. Pa sam si instalirala TikTok. Mrežu koja ima kratke videe od minutu i skužila da mi taj format jako odgovara. Brze izmjene videa bez puno čekanja.
-Zašto ste posumnjali?
Na Tiktoku sam bila neko vrijeme sve dok me algoritmi nisu pronašli i odjednom mi je iskočio video na kojem žena mojih godina objašnjava kako su joj tek sa 50 i nešto dijagnosticirali ADHD. Gledala sam video i pronašla se u simptomima. Pogledala drugi, trećo, stodvadesetpeti. Gledala sam do jutra i plakala jer je odjednom cijeli moj život bio objašnjen. Naručila sam se na ERF. Međutim tamo je teško doći na red, fale im ljudi, a sve pretrage se ionako plačaju. Pa sam otišla na drugo mjesto. I dobila potvrdu da imam ADHD cijeli svoj život, a da nitko to nije prepoznao.
-Kako je okolina reagirala na dijagnozu?
Svi su me gledali kao da sam luda, ali ih ne krivim jer sam i ja prije svoje dijagnoze mislila kako je ADHD dijagnoza zločeste djece i tek kada sam shvatila da sam u tom spektru, krenula sam istraživati što je ADHD. Uglavnom, svugdje sam nailazila na podsmijeh i sumnju i kod poznatih i kod stručnjaka.
-Nakon postavljene dijagnoze, jeste li osjetili olakšanje ili teret?
I jedno i drugo. Poslodavci nemaju baš razumijevanja prema ovoj dijagnozi. Odnosno prema ljudima koji je imaju. U neku ruku bilo mi je lakše jer je dijagnoza objasnila moje ponašanje, pa čak i ponašanje moje djece ( isto ADHD) i to da nisam lijena, površna i nemarna, nego da moj mozak jednostavno drugačije reagira na poticaje. Odnosno, ono što je drugima poticaj/nagrada, meni nije.
-Kako ADHD utjeće na svakodnevni život?
Ako mu dopustite, jako, ako mu ne dopustite opet jako, ali s posljedicama. Mi smo jednostavno drugačiji. Posebno su tu pogođene djevojčice i žene. Uvijek se mislilo kako ADHD pogađa više dječake, sve dok se nisu poboljšale tehnike i način otkrivanja ADHD-a, odnosno dijagnostika, pa se shvatilo da su žene prolazile ispod radara zbog konzervativnog odgoja koji je od djevojčica tražio da budu mirne, dobre i poslušne, a djevojčice s ADHD-om okarakterizirane kao glavom u oblacima, ljenčinama.
-Koje su sve prepreke na koje nailazite u poslu, vezama?
Budući do sada nisam znala da imam ADHD, ne mogu govoriti iz tog aspekta. Imala sam tri promjene zanimanja, beskrajni broj poslova od kojih se večina svela na obećavanje plaće i zapošljavanja ( jer nama je nagrada uzbuđenje oko samog posla, ne nužno novac), pa tako imam svega 15 godina radnog staža. Kratke veze i brak. Odluka o imanju djece je donesena impulzivno jer nikada zapravo nisam htjela imati djecu, iako ih volim najviše na svijetu. Nisam se htjela niti udati, pa sam ipak bila u braku 5 godina. Ne želim govoriti o tome kako se uvijek zalijepim na sličan obrazac u vezama koje ne završe baš najbolje po mene. Ali ruku na srce, nismo niti mi lagani za razumijeti. Pa sam tako prošla kroz zlostavljanja, prijevare, mobbing na poslu. Sve to ostavi traga, a naročito zbog toga što smo mi uvjereni da radimo najbolje.
-Imate li podršku i razumijevanje okoline?
Kako od koga. Da, imam veliku podršku od neurorazličite zajednice koja razmišlja na sličan način kao i ja. Dok me neurotipični ne mogu shvatiti. Ne mogu shvatiti niti jednog od nas.
-Kako najjednostavnije objasniti ADHD drugima?
Ovo je jako teško i nezahvalno pitanje. ADHD je mozak neurotipičnog čovjeka na speedu. Nama je pojam vremena i prostora potpuno izvrnut. Mi smo oni koji mijenjaju svijet jer razmišljamo izvan okvira, a opet nailazimo na toliko nerazumijevanja.
-Mislite li da neke osobine mogu biti prednost, pogotovo u poslovnom okruženju?
Da! Hiperfokusiranje, razmišljanje izvan okvira. Međutim i škola i poslovna atmosfera je uglavnom napravljena da nas sputava, umjesto da nas motivira. Sjedenje na mjestu, vremenski okviri, obrasci koji se ponavljaju. Dakako, granice koje će postaviti posao su potrebne, ali je potreban i motivirajući vođa koji će shvatiti da je nama veće gorivo pohvala na poslu i ugodno stimulirajuće okruženje, nego plaća. Zbog problema sa emotivnom samoregulacijom, jako smo lojalni i ako nam je dobro, nećemo mijenjati okolinu. Mi jako volimo pohvale i one će nas više stimulirati od kritika.
-Koristite li masku kao prikrivanje svoje prave osobnosti u društvu, na poslu?
Da, prvo jer smo naučili da naše pravo ja nije baš najbolje prihvaćeno. Drugo, jer volimo biti prihvaćeni i biti kao drugi. To nam je jako bitno. Meni je jako bitno. Jako sam kreativna i shvatila sam da kako god bilo koji šef bio dobar, jako je malo ljudi koji me razumiju i najviše volim biti sama svoj šef iako me moj mozak vodio od uspjeha do propasti i tako nekoliko puta u životu. Trebam imati nekoga uz sebe tko će sve moje ideje pretvoriti u uspjeh, jer su mi ideje zlata vrijedne, ali vrlo često nemam vremena, alata ili novaca da ih sprovedem do kraja.
-Savjet za nekoga tko sumnja da ima ADHD?
Idite doktoru. Možete čitati i moj blog na fejsu. Žene se toliko maskiraju da same sebe uvjere da nemaju ADHD, pa je često prisutan otpor prema toj dijagnozi. ADHD je neurorazvojni poremećaj i gotovo nikada ne dolazi kao samostalna dijagnoza. Iako su meni same riječi poremećaj i dijagnoza odbojne do neba i stigmatiziraju nas, pa stoga ljudi i imaju problema da odu kod liječnika, ja bih rekla da je to samo drugačijost.
Za kraj našeg razgovora, Arijana je istaknula jedno istraživanje koje kaže: ‘Nedovoljno prepoznavanje djevojčica s ADHD-om i nedovoljno upućivanje potrebnim službama ima potencijalne ozbiljne posljedice za javno zdravstvo budući da dugoročni problemi povezani s ovim poremećajem uključuju teškoće na socijalnom, akademskom i emocionalnom području (Sayal, Taylor, 2003. prema Nøvik i sur., 2006.) ;’
Moguće je uspjeti uz ADHD kod odraslih. Potrebno je puno samospoznaje, puno slobode, i podrške. Navesti ćemo neke alate i objašnjenja koja vam mogu pomoći u tome poslovno i društveno.
Usmjerite svoje simptome, pronađite ono što vam uzima najveći dio vremena, ono što vas veseli, ono što vam diže hiperfokus. Iskoristite taj hiperfokus za posao koji volite, za motivaciju koja vas pokreće. Problemi s pažnjom se mogu gledati kao fleksibilno razmišljanje. Također, impulzivnost je nešto što može biti vaš benefit. Brze reakcije su potrebne u poslu, pogotovo u današnje doba, doba pandemije, kada se svi trebamo okrenuti inovacijama i razmišljanju izvan okvira. Neurorazličiti su eksperte u tome.
Upravljajte svojim mislima. Što to zapravo znači? Potrebno je uvesti reda u vašem kaotičnom svijetu i organizirati se. Lijekovi (stimulansi) pomažu umiriti neke simptome no na vama je da upravljate sobom. Mogu vam pomoći i sljedeći alati. Odredite jasne ciljeve uz kalendare, planere, to-do liste, svakodnevne, tjedne i mjesečne. Rutina, držite se svoje svakodnevne rutine jer će vam to pomoći u saznanju što očekivati. Kako biste smanjili zaboravljivost, stavljajte si post-it posvuda, male podsjetnike u kalendare pod alarmom i slično. Riješavajte manje i lakše probleme prvo kako biste dobili instant zadovoljstvo. Usporite, dajte si vremena za predahnuti, spavajte dovoljno i odmarajte tijekom dana. Pronađite neki hobi, nešto što vas veseli i što vas hrani. Vježbajte. Osobama s ADHD-om je potrebna tjelovježba kako bi se hiperaktivnost malo ublažila i kako bi se raspoloženje poboljšalo. Prehrana bogata proteinima također može pomoći kod smanjenja razdražljivosti i nemira.
Za kraj ćemo vas ostaviti uz nekoliko imena koja su mijenjala svijet i postala sinonimom uspjeha:
Albert Einstein, Pablo Picasso, Simone Biles, Jim Carrey, Michael Jordan, Michael Phelps, Walt Disney, Michelle Rodriguez, Justin Timberlake, will I am, Johnny Depp…
