Zna se tko su asistenti, zar ne? I gdje im je mjesto. Oni su tu da rade ono što im se kaže i da ne pitaju zašto. Da znaju išta bolje onda ne bi bili asistenti. Zato neka šute kad im ponudimo kikiriki umjesto dostojne naknade, jer bolje nisu ni zaslužili.
Je li baš tako ili vas takva perspektiva tjera na vrištanje?
Ladice u koje nas drugi stavljaju hoće biti prilično tijesne, a kad na njih i sami pristanemo onda sebi lomimo ruke kojima radimo (kad već krila nemamo da ih podrežemo).
„Nomen non est omen“
Biti asistent prije 10 ili 20 godina nije bila zahvalna pozicija. Često se izjednačavala s kuhanjem kave šefu i kopiranjem nebitnih papira. Kad sam se davno prijavila na mjesto asistenta direktora bliski prijatelji su mi govorili da tražim preveliku plaću. Umjesto da mi budu potpora, mislili su da sam bahata i da kao asistent ne zaslužujem biti toliko plaćena. Direktor koji je zapošljavao srećom nije dijelio njihovo mišljenje. Osim što su prijatelji na mene projicirali nezadovoljstvo vlastitim poslovima i plaćama, oni uopće nisu znali što asistent radi. Nisu znali jer im je bilo nepojmljivo da asistent radi nešto odgovorno i vrijedno. Stavili su me u ladicu i nisu mi dali van.
Moja priča o tome da je direktor već mjesecima na drugom kontinentu i da za to vrijeme ja vodim gotovo sve pretvarala se u šum. Jer ja sam asistent, a zna se što asistenti rade.
Moje veselje postignutim rezultatima, koliko god oni bili mjerljivi i značajni, nije nailazilo na “Bravo, ‘ajmo to dobro proslaviti!” već na ‘Aha, OK, idemo na pivo jer sam žedan”. Moja ladica je bila postojana.
Da prijatelji i kolege ne razumiju da asistent nije nužno nečiji potrčko, na to sam navikla. Ono što me iznenadilo je kad bi isto ili gore reagirali predstavnici agencija za zapošljavanje i HR ljudi. Ta bar bi oni morali znati da stvari nisu crno-bijele i da naziv ne govori puno. Ipak se u tim susretima često osjetilo prokletstvo naziva „asistent“ i stavljanje na mjesto. Guranje u onu ladicu niže.
Na jednom razgovoru za posao asistenta je HR manager koji je provodio selekciju glasno zavapio: “Pa ni ja nemam toliko!”. To je bila njegova profesionalna reakcija na moj odgovor o očekivanoj plaći. Odgovorih mu tad: “Ha, žao mi je”. On manager, ja asistent. Asistent koji je drugdje dobio traženo, jer je bilo i onih koji znaju koliko znači prava desna ruka. I jer si nisam htjela lomiti ni lijevu ni desnu da stanem u tuđe ladice.
No to su sve bila neka druga vremena. Vremena prije pandemije, prije no što su remote i rad od doma postali normalni. Tek tad su uz klasične na domaću poslovnu scenu stupili i virtualni asistenti u većem broju.
Izlazak u virtualu otvorio nam je svijet. Meni doslovno. Suradnje sam počela nalaziti od Australije, preko Singapura i Južne Afrike do Kanade. Poslodavce smo kao virtualni asistent zamijenili klijentima, a online suradnje su obrisale fizičke granice i dale nam pristup većem broju onih koji znaju koliko vrijedi desna ruka. Koji to cijene.
Zato danas biti virtualni asistent može biti stvarno divno zanimanje. To može biti prilika da sudjelujemo u najrazličitijim projektima i pomognemo oblikovati i iznijeti neke najinovativnije ideje. Kao asistenti možemo napraviti puno. Možemo raditi uzbudljive i nagrađujuće poslove, uživati u njima i na kraju dana – možemo od toga pristojno živjeti. Ne moramo prihvaćati kikiriki-naknade i satnice niže od studentskih. Ne dajmo da nas itko uvjeri da je to normalno i OK samo zato što smo asistenti. Ne moramo vrištati, ali slobodno takvim praksama jasno recimo „Ne“ i birajmo klijente koji traže asistenta, a ne potrčka.
Jer kao virtualni asistent možemo biti, i jesmo, puno više od toga.
