Postoje ljudi koji ustanu, uzmu šalicu kave ili skuhaju mirisni čaj, protegnu se, operu zube, spreme se, sjednu u svoj kućni ured ili odšeću na ulicu klizeći kroz jutarnju gužvu prema svojim radnim mjestima i odrade posao. Imaju plan – neki solidno posložen do posljednjeg detalja, neki malo kreativniji, ali plan je tu, ciljevi također, a oni ih ostvaruju – ponekad s više, ponekad s manje uspjeha. Vikendom obuvaju gojzerice i penju se nebu pod oblake ili s djetetom pod rukom šeću do parka gdje sreću drage ljude i vode ugodne razgovore.
Postoje i ljudi koji ustanu i nisu sigurni u svoje odluke. Htjeli bi kavu, ali zeleni čaj je jutros možda puno bolja opcija. Oni se ne protežu jer su pomalo u grču, treba sve stići, treba sve napraviti, treba svakoga spremiti, treba toliko toga odraditi, a vremena je malo. Od silne želje da se stvari odrađuju, izvedba postaje neuvjerljivom, a obaveze klize kroz prste neostvarene, neispunjene stvarajući stres i osjećaj nemoći pred navalom ogromnih valova života.
Ti ljudi imaju planove, ali imaju i strahove. Imaju ciljeve, ali imaju i staklene stropove u koje udaraju glavom kad god si obećaju da će ovaj put vjerovati u vlastiti uspjeh i dobru budućnost. Oni rade, oni zaista rade, ali sami sebi podmeću nogu dok im glas vlastitih misli žustro šapuće da su odmaknuli predaleko iz kruga u kojem su omeđeni i sigurni pa se nesigurni vraćaju u nevidljive granice obećavajući da će drugi put oglasiti svoju ponudu, poslati mail za suradnju, iskoračiti na pozornicu, obaviti razgovor koji im budi nelagodu… drugi put… drugi put sigurno…
A kad pred njih stane neka divna duša pa im kaže da je ono što rade genijalno, da je taj proizvod, ta usluga toliko dobra – ti naši ljudi se razvesele. Taj dan postane dobar, taj dan znaju da mogu sve, da žele nastaviti, da imaju sposobnost, znanje, talent… ali taj dan, nažalost, brzo završi, a idući nitko ne kupuje, nitko ne šalje pisma oduševljena, a naši ljudi – oni opet osjećaju da to možda nije to, da taj posao nije za njih, da je možda vrijeme za onu riječ u kojoj bi se najradije sakrili – odustajanje.
I tako se klackaju ti naši ljudi, klackaju se od oduševljenja prema tlu na kojem je prašina pa opet u visine da bi se iznova vratili na hrapavu zemlju. Klackaju se te naše emotivne klackalice i pun ih je grad, puna ih je zemlja i pun ih je svijet… toliko ljudi koji žele, ali ne mogu pobjeći daleko od svojih misli i svojih nesigurnosti.
Jesi li ti emotivna klackalica? Oduševljena u susretu s odobravajućim pogledom, s prodanim proizvodom, a puna sumnje i strahova kada se ništa ne događa? Jesi li ti emotivna klackalica, ukorijenjena u vjetru, a ne čvrstom tlu pa te vlastite misli razbacuju po dolinama i bespućima? Klackaš li se prečesto i to ti kvari sadašnji trenutak dok nervozno iščekuješ svakog novog kupca bez uživanja u onom što stvaraš i živiš, opterećena mišlju da ćeš ponovno pasti i samu sebe razočarati? (o drugima da i ne govorimo)
Jesi li ti ta koja imaš neodoljivu želju biti savršena, svima po volji, u svemu dobra, neizmjerno draga i kad si ljuta, uviđavna i kad te nagaze, puna oprosta kad se trebaju postavljati barijere i granice? Jesi li ta koja samoj sebi prijeti prstom, koja se kudi i nema respekta prema vlastitoj biografiji koja je puna divnih stvari i zaslužuje bolji tretman?
Zamisli svijet, dobra, vrijedna ženo, u kojem napokon silaziš s klackalice. Zamisli dan koji ovisi o tebi jer si glavna i odgovorna za svoj život i ne ovisiš o tuđim pohvalama i pokudama. Zamisli dan u kojem imaš plan i ne remete ga usponi i padovi, već hrabro odolijeva udarima svakodnevice. Zamisli kakav bi kamen pao s tvojih leđa, kako bi duboko udahnula tvoja pluća, kako bi popustila glavobolja i opustio se želudac kad bi jednostavno vjerovala u vlastitu sposobnost da stvari izneseš do kraja, ali taj crv sumnje… on te opet tjera nazad na klackalicu i ponovno te baca gore-dolje, vraća te na neke zaboravljene obrasce ponašanja, na površinu izvlači stvari koje si već nebrojeno puta prerasla…
Siđi s klackalice i to ne onako zapovjedno, junački, nego nježno poput šapata – siđi s klackalice, odmori se, dobra, vrijedna ženo…
Toliko je toga dobrog oko tebe, toliko napravljenih koraka, postignutih uspjeha, samo tebi znanih pobjeda. Zato siđi s klackalice, odmori se. Ne trebaš više visine ni gaženje po blatu, trebaš tu zlatnu sredinu u kojoj si sigurna u ono što jesi i što radiš. A dobra si bez obzira što ti je tko govorio i možeš se napokon odmoriti… ti dobra, vrijedna ženo.
