I’m not there yet.
Još nisam poduzetnica.
Iako se ideja o tome uvukla u sve pore mog života, dio je svakog promišljanja o budućim akcijama, svakog planiranja.
Ja sam Danijela, zaposlenica sam već 18 godina, od čega zadnjih 8 godina radim u tijelima državne uprave odnosno ministarstvima. I zapravo sam nezadovoljna većinu tog vremena, a posebno u zadnjih recimo 4-5 godina.
Kad te godine vidim ovako napisane, zvuče mi baš poražavajuće.
Kroz glavu mi prođe misao, tebi stvarno treba dosta vremena da se probudiš.
Pokraj objašnjenja fraze “late bloomer” bi trebala stajati tvoja slika.
I onda se nasmijem sama sebi. Onako iz srca.
Jer sam danas svjesna da su ovo gore samo misli. Te su misli posljedica ograničavajućih uvjerenja koja upravljaju sa mnom većinu mog odraslog života. Onih ograničavajućih uvjerenja koja su me i držala nezadovoljnom toliko godina, bez ideje što mi je uopće i zašto sam nezadovoljna.
Moraš raditi. Ne moraš istovremeno biti i sretna. Ne ide to samo tako.
Sretna si što uopće imaš posao i to još dobro plaćen posao za naše pojmove.
Ne isplati se to nešto što želiš, ovo ti je bolje, sigurnije.
Kud ćeš sad, sad je kriza.
Kud ćeš iz državne uprave pa to je najbolji, siguran posao.
Šuti, pritaji se i budi zadovoljna.
Uf, ježim se dok to pišem. Poznato?
Nije jednostavno preko noći promijeniti nešto u što vjeruješ dvadeset, trideset ili više godina. Nije jednostavno odjednom povjerovati da je moguće drugačije. Povjerovati da je i za tebe moguće drugačije.
No vrlo nedavno ja sam donijela svoju odluku. Odlučila sam povjerovati.
Iako pomisao da sam sama svoj šef i da radim posao u kojem uživam za mene još uvijek spada u kategoriju snova i nečeg teško zamislivog, u kategoriju onog što se događa nekom drugom, a ne meni.
Svejedno sam odlučila. Jer želim živjeti, ne preživljavati. Jer se želim veseliti svakom danu, ne samo vikendu. Jer želim da mi srce raste svakim danom sve više, sa svakim sljedećim korakom kojeg svjesno biram sama za sebe. Jer želim sjajiti.
Nisam jedna od onih koji su cijeli život znali što žele, samo nisu imali hrabrosti ili podršku. Nekad mi se čini da je hrabrost i upornost sve što imam i što mi ne dozvoljava da odustanem ni onda kad je teško i čini se besmisleno.
Kako onda dalje, što poduzeti kad nemaš tu neku baš svoju želju, samo znaš da silno želiš promjenu?
Upoznajem sebe kao da se prvi put vidim, kao da ne živim sa sobom već 43 godine – što stvarno volim, što ne volim, u čemu uživam, koji su to trenuci u kojima se mogu izgubiti bez osjećaja za vrijeme, mijenjam navike, isprobavam, utvrđujem što ide, što ne ide, što mi ide lako, što mi je važno i želim da ide, a što mogu otpustiti. Odgovaram po ne znam koji put na ista pitanja, postavljena na donekle različite načine od različitih mentora za biznis i mindset, što mi daje ideje i smjer. Istražujem opcije. Oduševljavam se tim opcijama i želim kupiti sve programe, dati sve novce koje imam jer to je ono što mi sad treba, ipak ne kupim jer mi ipak ne treba baš sad baš sve, padam u očaj jer kaj ja brijem, ima toliko koraka do realizacije, a ja ni ne znam želim li to stvarno.
Radim na sebi kontinuirano, imam svog terapeuta integrirane tjelesne psihoterapije i coacha, a povremeno i druge vrste mentora i terapeuta.
Svako malo šizim jer mi se čini da se ništa ne mijenja i da sigurno radim neku krivu vrstu akcije.
Ustajem, padam, odustajem i opet ustajem.
Kad je najteže, kad se osjećam skroz bespomoćno, prisjetim se da je potrebno vjerovati.
U sebe, proces, život. Potrebno je povremeno vraćanje korak unatrag. Udah, izdah. Šira slika. Slušanje sebe.
Bezglavo poduzimanje milijun različitih aktivnosti neće me dovesti nigdje.
Korak po korak. U skladu sa mnom, u skladu s mjestom na kojem trenutno jesam.
Stara uvjerenja koja mi više ne služe zamijenila sam novima:
Jedini način da ne uspijem je da prestanem pokušavati.
Svaki dan sam sve bolja i bliže svom cilju i to je ono što me pokreće.
I, je li moguće i za mene?
Jedna od mojih mentorica kaže da nije objektivno očekivati da u našu novu željenu verziju stvarnosti povjerujemo odmah, u potpunosti, 100%. To se uči, razvija, poduzimanjem koraka svaki dan, iskustvom, malo po malo, kao i sve ostalo u životu.
U trenutku dok ovo pišem moj postotak vjerovanja je negdje na 30%.
Ne čini se puno, ali čisto je dovoljno da zakoračim, da napravim ovako nešto, da napišem tekst za web stranicu za poduzetnice, iako nisam (JOŠ) poduzetnica.
Opet se smijem. Jer mi je ovo wow. Baš wow.
U frazi “late bloomer” sad stavljam fokus na “bloom”. Bolje kasnije, nego nikad.
