Kako je Lejla napravila životni preokret

Neki dan sam srela Lejlu. Dok mi se približavala, primijetila sam da pršti od zadovoljstva. Njene oči su sijale, a osmijeh gromko odjekivao ulicom. Kaže da je sretna. Radi ono što voli, okružena je ljudima koji je inspiriraju i razvlače joj osmijeh na licu. Raduje se životu i vjeruje mu.

Da li je oduvijek bilo tako?

Ne. Lejla je nekad bila potištena i boležljiva. Mislila je da jedna tableta rješava glavobolju, a da s drugom može odagnati tugu. U stvari, sve što je mučilo gurala je još dublje. Nije znala da ne može rastaviti ono što je cijelo. Da ne može rastaviti um, duh i tijelo. A tijelo uvijek zna i uvijek pokazuje. I duša isto zna. Samo, Lejla nije slušala ni jedno ni drugo.
Lejla je živjela tuđi život.

Da se ponekad nije uštipnula za obraz, možda ne bi ni znala da je živa. Klatila se od nemila do nedraga, a dragocjeni trenuci vremena bili su ispunjeni gorčinom i nezadovoljstvom. U tim danima, koji se životom nisu mogli nazvati, bilo je malo toga od čega je njena duša pjevala. Pjesmi je pridavala malo ili nimalo važnosti. A muzika je bila tu, nadohvat ruke.

Što su na to govorili ljudi?

Ljudi k’o ljudi. Uglavnom obraćaju pažnju na fasadu. Govorili bi kako je baš draga, uvijek je svima na usluzi i nikad ne ulazi u konflikt. Divna je majka, supruga, prijateljica. Da, bila je. Uvijek za druge, rijetko za sebe. Lejla je vrlo vješto skrivala nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo sobom i sumornim ljudima kojima je poklanjala svoje vrijeme. Nezadovoljstvo zrakom koji je udisala, vjetrom koji joj je mrsio kosu i suncem koje je milovalo njeno lice. Njen život je bio pokretna traka na kojoj se vozila u pogrešnom smjeru.

Mnogi su mislili da je sretna, i silno su se prevarili u tome. Kad bi dan došao kraju i kad bi Lejla ostala sama sa sobom, sve ono zbog čega je patila sustiglo je. Zakačilo joj se kao uteg oko vrata i vuklo je ka dnu. Ponekad bi dopustila da suze isperu njenu bol i da joj bar nakratko odagnaju teške misli. Vlažnih obraza utonula bi u san, a nerijetko bi jutra dočekala budna i nemirna.

Kako je došlo do preokreta?

Jednog dana Lejla je donijela odluku. Odluku da spoji rasparene cipele i promijeni boje svoje mračne tapiserije. Donijela je odluku da kroz sito prosije lažna obećanja, zahrđala prijateljstva i ustajale dane. Odluku, da svoj život uzme u svoje ruke.

Počela je upoznavati sebe. Prihvaćati svoje tijelo i svoje emocije. Suočila se sa strahovima koji su joj uporno i uporno govorili da ne može, da ne zna, da nije vrijedna i da nije dovoljna. Iz dana u dan odbacivala je sve ono što ona nije i sve ono što je kidalo njenu utrobu. Ljudi. Poslovi. Navike. Uvjerenja. Odbacivala je sve ono što je sprečavalo da živi kao danas.

Da li je ponekad htjela odustati?

Da. Bilo je onih dana kada se željela vratiti na staro. Možda ćete se pitati- A zašto bi to uradila? Pa, tamo je sve poznato. Iako je s jedne strane duboka tuga i bol, s druge strane je ljuljačka koja iznova i iznova govori – Ostani, dobro ti je tu. Lejla se othrvala tim upornim igračima. Nije odustala. Dan po dan, milimetar po milimetar, i njene oči su vratile sjaj. Njen smijeh je postao glasan i stvaran. S lakoćom je koračala kroz život, a stupice na koje je nailazila promatrala je kao nove prilike. Shvatila je da je rez koji je napravila bio vrijedan svake sekunde truda i istrajnosti.

Postala je kraljica svojih izbora, svojih odluka i svojih htijenja. Postala je opet ona koja je zapravo oduvijek i bila.

Svidio vam se Lejlin životni preokret? Pročitajte i ‘Mrnđate li i vi‘.