Jeste li se nekad pitali, kako etika ima veze sa međuljudskim odnosima?
Ako niste, nema ni veze. Zašto bi se i pitali?
Nego, nešto kontam, koliko je etično iliti ga moralno, ponašati se prema ljudima kao da su zebra preko koje trebate preći da stignete na drugu stranu.
Da stignete do cilja, za koji na kraju često utvrdite da i nije vaš.
Kad razmišljate o svojim uspjesima, šta je za vas nužno da radite da bi ostvarili rezultate koje ste negdje načrčkali?
Mislite li usput, kako se osjećate dok gradite tu svoju priču, i kako se osjećaju ljudi s kojima živite, ljudi s kojima radite.
Prije nekih dvadesetak godina, ušla sam na brzinu u obližnju trgovinu po kruh i još par sitnica.
Znate one male kvartovske trgovine, kojih sad skoro da i nema. Sve puno k’o šipak, a unutra nesnošljiva gužva. Čuje se samo žamor užurbanih kupaca i blagajna koja glasno izbacuje račune.
Tri djevojke u bijelim kutama rastrčale se na sve strane, a jedna od njih, u polumračnom kutku, na pohrđalu stalažu raspoređuje drvene gajbe s voćem i povrćem.
U tom trenutku, na vratima se pojavi prosijed čovjek, za kojeg tad nisam znala da je vlasnik spomenute trgovine. Njegovo mlataranje rukama, i neke nerazumljive riječi, ostavljale su dojam da zbog nečeg izražava nezadovoljstvo.
I dok mi djevojka sa druge strane pulta dodaje mlijeko i govori kako je nestalo onog kruha sa hrskavom koricom, koji inače kupujem, iza leđa čujem tresak.
Zbog tog neugodnog zvuka naglo okrenem glavu u tom smjeru.
Glupačo-čuh nakon toga.
Pogledam prema tom liku, kojeg ne nazvah gospodinom, a ispred njega, po ispucalim pločicama, na sve strane rasula se mrkva.
On i dalje drži praznu drvenu gajbu, a nosnice mu se ubrzano šire i skupljaju.
Djevojka, koja je tu istu mrkvu tren prije slagala, stala je kao ukopana. Lice joj se napuhalo, i djelovala je kao da guta rijeku suza koja će iz nje svaki čas poteći.
U trgovini nasta muk. Svi se u roku odmah raziđosmo, ne mareći za ono po šta smo u stvari došli.
I kako sad mrkva i taj lik imaju veze sa temom?
U to vrijeme imala sam potrebu ispravljati krivu Drinu, stalno nekog štititi i često se, na meni sad neprihvatljiv način, zauzimati kako za sebe tako i za druge. Tako sam i u toj neslavnoj situaciji dobila poriv da tom liku štošta saspem u lice, da ga ispresijecam pogledom, pa čak i da ga prijavim.
Tu preplašenu djevojku sam željela upitati, zašto to trpi i jesu joj sve ovce na broju.
E pa, dobro da nisam.
To je ono kad ste brutalno iskreni i vazda istjerujete pravdu, a to vam u stvari često baš i ne ide u prilog.
Ima ta brutalna iskrenost puno začkoljica koje narušavaju odnose i dovode nas u neugodnu situaciju.
A odnosi?
Oni su kao kredibilitet, gradite ga godinama, a srušite ga u pet minuta. I onda staru slavu teško povratite.
Kako je danas?
Danas razmišljam, i komuniciram drugačije.
Danas bih tog istog nesretnog gospodina pitala da li je dobro- jer znam da nije.
Danas bih toj djevojci poslala pogled koji ohrabruje, jer joj je u tom trenutku trebao da se potpuno ne raspadne.
Danas potpuno razumijem i nju, i njega.
Njegova unutarnja bol koju nosi ko zna otkad, tjera ga da pokaže svoju moć.
Svoje ponašanje nije u stanju kontrolirati, a ono nanosi veliku štetu i njemu i ljudima s kojima surađuje i s kojima živi.
Njegov postupak ne opravdavam, samo razumijem i suosjećam.
A djevojka?
Njen nedostatak samopouzdanja i njen strah, drže je tu gdje je. Nema snage otići negdje gdje joj je bolje, negdje gdje će je neko tretirati kao čovjeka i razvući joj osmijeh na licu.
Nema hrabrosti otići negdje gdje su i onaj koji nosi mrkvu i koji je baca jednako vrijedni, samo su u tom trenutku na različitim pozicijama.
Pozicije se za čas promijene, a mi to zaboravimo. Zaboravimo da se kolo sreće stalno okreće.
I, šta je bilo s njima?
Taj gospodin, kako bih ga danas nazvala, nestao je bez traga. Trgovina više ne postoji, a kuća se raspada kao i sve ono što zanemarujemo. Poslovi, odnosi, cvjetovi.
Svuda se uhvatila paučina, a kroz polupana okna prozora, naziru se ostaci života.
Djevojka, već odavno zrela žena i majka, još skuplja krhotine svoje mladosti. I, nekako mi se čini, da ni do danas nije pronašla svoje mjesto pod suncem.
Voljela bih da mi se samo čini.
Šta vam u stvari želim reći?
Te naoko male i beznačajne rane koje stvaramo, svjesno ili nesvjesno povrjeđujući i sebe i druge, dan po dan produbljuju se. A zbog dubokih rana ljudi pate, ljudi odlaze.
Kad biste se svaki dan pogledali u ogledalo i pomislili šta možete taj dan uraditi da ne povrijedite ni sebe ni druge, učinili biste da svijet postaje sve šareniji i vedriji. Ako mislite da vaš doprinos ne znači puno, varate se. Svaki okean se sastoji od mnoštva sitnih kapljica, koje ga čine tako snažnim.
Obratite pažnju na to šta vam ljudi zbilja žele reći.
Riječima. Očima. Gestama.
Obratite pažnju na njih i kad šute.
Pogledajte ih u oči, bez prosuđivanja.
U svakom slučaju poštujte sebe i svoje vrijeme, zvano život.
Postavljajte granice, samo ih ne gradite od bodljikave žice.
I dalje idite prema svojim ciljevima, pri tom ne bacajte mrkvu nekom pod noge.
Disat ćete kao nikad do tad.
Disat ćete duboko, najdublje. A to je ono što vam treba.
