Dolaskom prosinca vrlo aktualna tema je revizija godine na izmaku. Nikada do sada nisam analizirala proteklu godinu. Čak i da jesam, na papir to nisam stavljala. Prelistavala sam je u mislima.
No, situacija se ove godine promijenila za mene po mnogo čemu.
Moju 2021. je definitivno obilježio jedan veliki događaj: DALA SAM OTKAZ!!!
A zašto dati otkaz?
To ne bi bilo tako značajno da sam ja prije toga imala plan b i pronašla drugi posao. Kao samohranoj majci troje divnih tinejdžera (ovo “divnih” sam napisala na njihovo inzistiranje) sama pomisao da ostajem bez jedinog izvora prihoda bila bi nezamisliva za staru mene. Ali nova ja se usudila da kaže NE svom ne tako divnom poslodavcu. O njemu ću samo reći, da biste shvatili zašto mi je ovaj otkaz bitan, da kome god sam rekla gdje radim svi su mi rekli: ”Moje saučešće”. Vlasnik je čovjek koji obožava omalovažavati druge, njihov integritet i rad, ali zato voli o sebi pričati u superlativu. Nikad lijepa riječ upućena radniku, nikad pohvala već samo kritike, uvrede i nezadovoljstvo. U takvoj atmosferi bilo je nemoguće raditi.
Stara ja bi to trpjela, misleći u sebi kako sigurno ima loš dan, da će sutra sve biti ok i da je on duboko u duši sigurno dobar čovjek. Posao mi treba, moram raditi… Ali od tog boljeg sutra nije bilo ništa.
Danima sam skupljala hrabrost da mu kažem da odlazim, ali to nisam učinila. Kad god sam bila u prilici da mu to kažem, ja bih se paralizirala od straha. Plašila sam se njegove reakcije, otkazni rok mi je bio 30 dana i znala sam da mi slijedi psihička tortura za to vrijeme.
Misao o otkazu me opsjedala mjesecima, ali da to naglas izgovorim nisam uspjela. Uvijek bih odložila za sljedeći ponedjeljak, za sljedeći mjesec, za sljedeći ni sama ne znam što.
A onda jednog dana, dok mi je njegova djevojka (sebe je prozvala šeficom, iako nije zaposlena u firmi za koju sam radila) pričala o novim obavezama i poslu koji će mi dati da radim, iz mene je samo izletjelo: ”Ja želim dati otkaz!”.
Ona je sva u nevjerici izgovorila:”Aliii zaaaštoo?”, kao da ja želim otići s mjesta premijera. Nisam joj odgovorila, samo sam se okrenula i izašla.
Otkaz sam poslala mailom.
Konačno sam shvatila, boreći se sa depresijom zbog poslodavca (da se razumijemo, sam posao sam voljela i bila odlična u tome) da ja ama bas ništa ne moram, ako neću.
A neću trpiti nikog tko ne zna cijeniti moj rad i trud.
Neću dolaziti na posao u 7 ujutro, a ići kući u 18 sati, iako mi je radno vrijeme od 08 do 17h, šest dana tjedno.
Poslije izgovorene rečenice da odlazim, ja kao da sam se ponovo rodila. Odradila sam jos 12 dana i otišla zauvijek.
Najbolje od svega je to što mi je psihihatar poslije otkaza smanjio dozu lijeka koji sam pila.
Nisam našla novi posao i ne žurim. Znam da ću da ga pronaći.
Što je poanta ove moje priče i zašto sam je htjela podijeliti sa svima?
Najbitnije je da shvatite da ste vi sebi na prvom mjestu i da ako se vi ne zuzmete za sebe nitko drugi to neće napraviti. Nekad to znači i dati otkaz.
I zato, dolje svi poslodavci koji misle da su Bogom dani samo zato što imaju biznis. A APLAUZ ZA ONE KOJI ZNAJU CIJENITI I POŠTIVATI SVOJE RADNIKE.
Ako i vi razmišljate ‘Dati otkaz ili ne’, možda vas ova Danijelina priča motivira, a slobodno pročitajte i ostale osobne priče (budućih) žena poduzetnica.
