Iako mi je prvotna misao bila – kako preživjeti gubitak – namjerno nisam stavila taj naslov. Ne želim samo preživjeti, želim živjeti i uživati bez obzira na sve gubitke koje ću u životu imati – i u to ime ovakav naslov.
Završimo srednje škole, fakultete i doktorate, a nitko nam nikad ne objasni što da radimo kada se dogodi gubitak. Što u prvom trenutku, što za mjesec dana, a kako za godinu. Kako nastaviti svoj život dalje bez da trajno ostanemo zaleđeni i zarobljeni u trenutku gubitka? U društvu u kojem živimo dobili smo vrlo malo edukacije o životu generalno, s emocijama nemamo pojma što bismo pa ih guramo pod tepih nadajući se da idući put kad tamo zavirimo one neće biti tamo.
Najveći problem s ovakvim pristupom je to što mi ne znamo kako se nositi s poplavom emocija koja nahrli kada se gubitak dogodi. U tim trenucima taj naš čuveni tepih nestane jer je naš um oslabljen i nemamo više gdje sakriti sve što je došlo…I što onda?
Bolje spriječiti nego liječiti kako naši stari kažu ili u ovom smislu idealno rješenje je edukacija prije nego se gubitak dogodi. Što su naše emocije? Čemu nam služe? Kako da se s njima nosimo? Uz edukaciju psihoterapija je neizostavna stanica na kojoj ćete stati da to sve skupa sjedne na svoje mjesto i da bolje upoznate sebe, da znate kako sebe držati kada se sve oko vas raspada. No znam da rijetko tko o tome razmišlja prije nego ga sam život na to recimo natjera. Ono što u tim trenucima neizmjerno pomaže je dijeljenje i okruživanje s ljudima koji su prošli slična iskustva. Pričajte, guglajte, pišite, vičite, tražite pomoć i podršku. Ovaj virtualni svijet, kako god da je, donio nam je svijet u naš dom. Najgora stvar koju si možete napraviti kada se dogodi gubitak koji vas potpuno poremeti je da ostanete sami sa sobom i ne pričate o tome. Naravno da u tom trenutku osjećate da nitko ne prolazi isto što i vi, da nikome se nije dogodilo nešto slično, ali to jednostavno nije istina. Čim sebi date 10ak minuta istraživanja po internetu vidjet ćete vjerojatno da postoje udruge koje se bave tom temom, da postoje grupe na društvenim mrežama ljudi koji su kroz slična iskustva prošli ili prolaze, da postoje razno razna druženja na tu temu itd.
Dakle, stanica broj 1 – komuniciraj. Traži, zovi, pričaj i ne zatvaraj se u pećinu uma. Kad kažem pričaj mislim najviše na to pričaj kako se osjećaš, pričaj što ti prolazi kroz glavu, što sanjaš i kakve fizičke simptome imaš i znaj da je sve od toga savršeno normalno koliko god puta ti sebe pitala je li ovo ok. Sve je ok.
O kakvoj god vrsti gubitka da se radi, proces poslije njega prolazi kroz slične faze koje se nikako ne odvijaju linearno, ali postoje. Te faze su: negiranje, ljutnja, pogodba/pregovaranje, depresija i prihvaćanje. Negiranje se odnosi na to da naše ponašanje i dalje ostaje isto kao da se gubitak nije dogodio. Ljutnja koja dolazi je usmjerena ili na sam događaj ili na sebe ili na Boga/sudbinu i slično. Pogodba/pregovaranje ako se ovo (ne) dogodi onda više nikad neću X, da se nije dogodilo ovo bilo bi Y i sl. Depresija koja u ovom smislu ne označava bolest i dijagnozu (ali nije i to isključeno) nego određena bezvoljnost, tupost i apatija odnosno potpuna nezainteresiranost za svakodnevni život i aktivnosti (problemi sa spavanjem, hranom i sl.) Više o ovim fazama možete naučiti tu.
Nažalost, ove faze nemaju propisani rok trajanja ili redoslijed pojavljivanja. Svaka osoba na svoj način prorađuje gubitke i ne postoji idealni vremenski period u kojem sve osobe nauče kako se nositi s njima. Ono što definitivno može biti od velike pomoći je okruženje i psihoterapija. Možda je zanimljivo spomenuti i da postoje nešto što se zove psihički imunitet odnosno rezilijentnost. Psihički imunitet kao naš fizički imunitet ima ulogu da nas zaštiti od vanjskih utjecaja. Za naš fizički imunitet uzimamo C vitamin, razne suplemente, jedemo voće i povrće i dajemo mu hranu kako bi on bio snažan u trenucima kada nas napadaju virusi i bakterije. Psihički imunitet hranimo na druge načine i on je ključan za našu otpornost na izazovne životne događaje i direktno utječe na naš fizički imunitet.
Bez obzira o kojoj se vrsti gubitka radi, je li to gubitak posla, prekid veze, smrt voljene osobe ili kućnog ljubimca znajte da svi osjećaji koje osjećate u trenucima poslije su u redu i potražite podršku stručnih osoba da vam na tom putu pomognu. Ovo vam piše netko tko je prije 2 mjeseca izgubio 18godišnjeg brata i tko je odlučio da će život posvetiti tome da pomogne ljudima da se nose s gubicima u život. Nije lako, ali vrijedi.
Zagrljaj,
Dina
