Kristina Jaranović je lice iza uspješnog brenda umjetničkog nakita od tkanine Flower Children. Njen nakit i njenu energiju teško je opisati riječima, ali morali smo pokušati! Pa pročitajte što Kristina kaže o svom poduzetničkom putu!
Možeš li nam se ukratko predstaviti.
Moje ime je Kristina Jaranović – zaljubljenik u ljude, prirodu i umjetnost. Vlasnica sam obrta za specijalizirane dizajnerske djelatnosti FLOWER CHILDREN i istoimenog brenda umjetničkog nakita od tkanine. U poduzetničkim vodama sam od veljače 2016., kad sam nakon šest godina paralelnog „pravog“ posla i kreativnosti – izabrala upravo kreativnost. Radila sam u prodavaonici brendirane dječje odjeće i taj sam posao zaista voljela, međutim, dogodio se klik – sad ili nikad. Moja djevojčica je tada imala godinu i sedam mjeseci i žarko se u meni probudila ona želja da odrasta uz hrabru i snažnu majku, da odrasta u okruženju u kojem će spoznati kako je sve moguće ako radiš na tome da ostvariš svoje snove.
Međutim, FLOWER CHILDREN priča je (zapravo) započela 2010., nakon što sam dobila raskid ugovora u jednoj velikoj firmi koja je bila pred svojim krajem. Uvijek sam gajila enormnu ljubav prema glomaznim komadima nakita. Dok sam slala životopis na more adresa, odlučila sam se okušati u izradi istog. Nisam htjela raditi nešto što svi rade, htjela sam nešto veće, nešto više, nešto prepoznatljivo, drugačije, veće od mene same. I tako je sve započelo…
Radiš li sama ili imaš svoj tim?
Radim sama, sa svoje dvije ruke, srcem i dušom punom ljubavi. Nekoliko sam zanimanja u jednom, ali nije mi teško. Sama vodim svoje društvene mreže jer mi je od iznimne važnosti da se povežem s (potencijalnim) klijentom. Isto tako, odgovaram na svaku poruku – tako da cijeli proces od upita do konkretne narudžbe prolaze sa mnom. Tu se stvara povjerenje i nerijetko se od jednog upita rodi divno prijateljstvo. Moje cvjetno društvo, cvjetno pleme i moj cvjetnjak, kako ja njih volim nazivati, od iznimne su mi važnosti i posvećujem im puno vremena. Puno im dajem, ali ne mogu vam ni opisati koliko mi vraćaju.
S obzirom da obožavam pisanu riječ, uživam u pisanju statusa. Obožavam motivirati i inspirirati ljude oko sebe, želim da svatko tko se okrzne o moje biće – na odlasku bude pinku sretniji. Fotografiranje je, također, jedna od ljubavi – tako da sama i fotografiram radove. Pakiram slatke eko-paketiće kad proizvodi kreću svojim novim vlasnicama… Pazim na svaku sitnicu i zaista, ali zaista uživam i nije mi teško biti „Katica za sve“.
Je li ljubav prema šivanju oduvijek bila tu?
Ma kakvi. Prije dvanaest godina nisam znala sašiti ni botun, tako da često kad sam nešto tužna i potištena – odem na svoju Facebook stranicu i gledam što sam sve stvorila kroz sve ove godine, koliko sam se razvila i koliko sam samu sebe naučila svakim ubodom igle. Važno je napomenuti da sav nakit šivam ručno od najfinijih tkanina, tako da krajnji korisnik dobiva kompletan ručni rad. Puno radim po narudžbi – što je ponekad teško i izazovno, ali s druge strane beskrajno lijepo – jer na takav način prilazim svakoj klijentici ponaosob i stvaram nešto jedinstveno i posebno kao što je ona sama.
U svom radu koristim isključivo visokokvalitetne tkanine i ništa nije prepušteno slučaju. Nijedna latica nije slučajno baš tako formirana u cvijet/leptira/grozd, kao što nijedna perlica nije slučajno zašivena baš na taj dio pletenice ili umetnuta baš na taj visuljak. Ponekad mi treba „cijela vječnost“ da iz ničega kreiram nešto čime ću biti zadovoljna ja kao autor i što srčano želim pokazati klijentu. Ako nisam zadovoljna, ne stajem – idemo dalje, dok se ne povežem s onim što mi je na stolu. Nikad ne puštam van rad s greškom, nešto što mislim da klijent neće vidjeti ili smatram da je zanemarivo. Ako moje oko vidi – ništa od toga. Vrlo sam pedantna i posvećena cijelom kreativnom procesu zato on duže traje. No, ono što dobijete na kraju – ako imate povjerenja – jest ljubav. Zato ovo nikad neće biti priča samo o nakitu.
Jesi li imala podršku okoline kad si odlučila postati poduzetnica? Što ti je bilo najteže?
Ponekad se ulovim, kad dobijem ovo pitanje, da kažem da mi je najveća podrška bio SAMO moj Zoran, moj suprug. A onda se zamislim i potvrdim sama sebi da to uopće nije samo jer da on nije vjerovao u mene na samom početku – cijele ove cvjetne priče uopće ne bi bilo.
Prijateljice nisu bili prvi kupci ni probni modeli. Ponekad mislim da ljudi koji me znaju oduvijek ni nemaju pojma čime se bavim. Dogodi se da sretnem nekoga pa me pita: „Radiš još onaj svoj nakit?“. I mislim da očekuju onaj „ne“, ali s guštom kažem taj „DA!“. I još nadodam da imam otvoren atelje, kupce širom zemlje, bla-bla-bla… Naučila sam se zauzeti za sebe i iskazati svoju vrijednost. Prije sam mislila da takvi odgovori zvuče umišljeno, ali danas znam da je važno znati tko si i pokazati svijetu sve svoje boje.
Naslušala sam se svega, od – tko će ti to kupiti, preko – neće to dugo, do – a što još radiš u životu? Drugi često misle da njihovi prijatelji/poznanici neće uspjeti u svom naumu, ali smatram da do toga dolazi samo zato jer ne razumiju tuđi put (ali nisu ga ni dužni razumjeti), već na sve gledaju svojim očima. A moje oči imaju beskrajan sjaj i sve dok živim ovu strast – neću stati.
Najteže tek slijedi. Do prije dvije godine sve je teklo glatko, ali opseg posla se jako povećao, narudžbe svakodnevno stižu, postoji lista čekanja i najveći problem mi je organizirati se da sve stignem kako sam zamislila, a iza toga to sve i izraditi. Često to ne bude onako kako si ja zamislim, jer sam ja ipak samo jedna – ali imam sreću da u najvećem postotku radim s ženama koje su itekako spremne čekati na nešto što će biti napravljeno samo za njih.
Kako si došla do prvih klijenata?
Nakon toliko godina, čak me pomalo i sram reći istinu – aaaaali… prve klijente sam „krala“ drugim stranicama na društvenim mrežama. :shy:
Naime, otišla bih na te stranice s nakitom i ako bih vidjela da je neka žena komentirala neki rad kao prekrasan ili da ga želi ili da ga mora imati, još bolje ako ga u komentaru naručuje – ja bih joj poslala zahtjev za prijateljstvo. Tada sam imala profil, a ne stranicu – pa sam kao neka luđakinja stalkala ljude i slala im zahtjeve. Ali hej, cilj opravdava sredstvo, zar ne? Tako sam u kratkom roku došla do 5000 ljudi koje Facebook dozvoljava i vrlo, vrlo uspješno okrenula sve u svoju korist.
Danas mi ljudi dolaze sami… ha, ha.
Koji su najveći izazovi s kojima si se susrela tijekom godina rada i plivanja u poduzetničkim vodama?
Najveći izazov je svakodnevica jer ja nisam toliko poduzetnički tip u punom smislu riječi. Ok, jesam vrlo samoinicijativna i efektivna osoba koja poduzima sve u svojoj moći da posao ide dalje, aaaali – prvenstveno sam umjetnik. To znači da sve gledam kroz prizmu estetike, boja, inspiracije… jako mi je teško fokusirati se na brojeve, na financijsku pismenost, na organizaciju i disciplinu, na fokus. Moje misli su uvijek u vječitom kaosu, vatromet ideja i želja za realizacijom. Da mi se baviti samo stvaranjem…
Dobro je poznato da je poduzetnicama teško istinski odmarati. Kako se ti nosiš s time? Jesi li kad bila na rubu burnouta?
Bila sam. Zaradila sam i dijagnozu. Poželjela sam sve zapaliti i otići – ne znam ni ja kamo. Po prirodi sam tip koji voli ljude, volim biti inspiracija, motivacija, nečije sunce. Međutim, dovela sam se u situaciju da sam i u poslu htjela udovoljiti svima i u svakom trenutku. Ne možda toliko iz straha da ću izgubiti klijente ako kažem ne – nego zato jer sam zaaaaista svima htjela napraviti ono što su htjeli, kako su htjeli, za kada su htjeli. Sebe sam pustila po strani i to je samo kuhalo i kuhalo, dok nije izašlo na uši.
Danas znam da je postavljanje zdravih granica itekako neophodno za obostrano zadovoljstvo, i za mene kao autora i za klijenta.
Inače, čak i kad odmaram – uvijek mi se neke nove ideje vrte po glavi. Moj um nikad ne miruje, ja stalno nešto kreiram. Vrlo lako se inspiriram bojama, teksturama, ženama – a to je sve oko nas i moje oko lovi sve ono što netko drugi niti ne primjećuje. Ali navikla sam na to.
Volim aktivan odmor. Odlazak na putovanje, šetnja prirodom, čitanje knjiga… Dovoljno mi je da se napunim iznutra, da pronađem spokoj i onda se vraćam da cvjetam. Autorica sam dviju vlastitih filozofija – „Budi svoja – procvjetaj!“ i „Ne mogu, cvjetam!“ – koje aktivno uživam u svojoj svakodnevici, ali i prenosim dalje ženama koje osjećaju da smo na istoj valnoj duljini.
Imaš li kakve zanimljive planove za budućnost koje bi htjela podijeliti s nama?
Ne znam odakle početi.
Ako bude sve po planu, u listopadu krećem na jednu edukaciju koja mi je od velike važnosti za poslovanje, ali ne u kreatorskom smislu nego u poslovnom. Naime, velika mi je strast i želja vratiti društvu sve ono što sam kroz godine naučila te svojim primjerom i vještinama obogatiti živote drugih ljudi.
Što se tiče kreatorskog dijela – usredotočena sam na narudžbe, ali već pomalo razmišljam o tradicionalnom online eventu koji se u dva navrata održava na mojoj FB stranici kroz prosinac, a to je „Cvjetni petak“. Kako tokom godine većina posla odlazi kroz narudžbe, u divnom, predblagdanskom prosincu volim svojim klijentima ponuditi gotove proizvode kako bih im olakšala kupovinu za njih same i njima drage žene.
Iskoristit ću priliku da vas pozovem na druženje u cvjetno društvo: www.facebook.com/fcdizajn gdje sam sigurna da neće promaknuti sve ono što slijedi. Dođite procvjetati sa mnom!
Što bi voljela poručiti ženama koje tek kreću u poduzetništvo?
Čak i kad ti drugi kažu:
“Ma šta će ti to…”
“Bezveze, ništa ne razumijem…”
“To ti nitko neće kupiti…”
“Dajem ti šest mjeseci…”
“Preskupo je…”
“Primi se pravog posla…”
Ti i dalje vjeruj u sebe. <3
