Postoje trenuci u životu kada osjetiš da si na pragu nečeg novog, nečeg uzbudljivog. Upravo sada, dok pišem ovaj tekst, osjećam leptiriće u trbuhu jer ovo je moj prvi članak za sve divne žene koje su dio BYOB zajednice. Možda to nekome ne zvuči kao velika stvar, ali meni je. Oduvijek sam u glavi ispisivala čitave romane, stvarala priče i zamišljala svjetove, ali ih nikada nisam stavila na papir. Sada je ovo moja prilika i moj poguranac da ih napokon moram pisati i podijeliti s vama.
Ja sam obična žena, jednostavna (bar tako mislim). Živim svakodnevni život prepun obaveza, radosti, ponekad stresa, ali uvijek sa srcem punim ljubavi prema životu i novome danu. I mislim da svaka od nas ima svoju priču, jedinstvenu, vrijednu i posebnu. Zato želim da moji tekstovi budu poput prijateljskog razgovora, onih trenutaka kada s dragom osobom sjednemo na kavu i pričamo o svemu od malih svakodnevnih radosti do velikih životnih odluka, do kako se sad to moderno kaže, „izazova“.
Nekad nam se čini da smo jedini koji nešto proživljavaju, ali istina je da su mnoge žene prošle ili prolaze kroz iste ili slične situacije. Zato želim da kroz moje članke pronađete i nešto svoje možda savjet, možda utjehu, a možda samo dobar osjećaj da niste same u svemu tome. No, osim toga, želim vas i nasmijati, onako iskreno, od srca. Želim vas i rasplakati kad treba. Jer ako sam nešto naučila nakon svojih 48 godina, to je da je iskrenost jedina prava snaga. Bez uvijanja, bez pretvaranja samo čista, sirova istina života kakav jest.
Ovaj prvi tekst je poseban jer je upravo to – PRVI. Kao prvi dan u školi, prvi spoj, prvi put kad ste same otputovale negdje. Pomalo je uzbudljivo, pomalo strašno, ali najviše od svega predivno. Jer svaki početak donosi nove mogućnosti, a ja se nadam da će ovo biti početak nečega lijepog i za mene kao autoricu, i za vas kao čitateljice.
Sjedim i tipkam, a toliko mi se naslova vrzma po glavi. Od toga da nisam savršena ni u kojem pogledu, a iskreno niti želim biti, do toga da mi je ponekad dovoljna iskra da me zapali, do toga da je dovoljan jedan pogled da me nešto promijeni. Možda će se svi ti naslovi jednog dana pretvoriti u priče, možda će neka od njih biti baš ona koja vam je trebala u pravom trenutku. To je ono što želim pisati za vas, za sebe, za sve nas.
Pisanje će biti moje sigurno mjesto, moj način izražavanja, moja terapija i moj bijeg. Kroz riječi ču dotaknuti ono što ponekad ne mogu reći naglas. I to je ljepota pisanja, povezati će nas, iako se možda nikada nećemo upoznati.
Osjećam se kao da sam otvorila prozor i dišem punim plućima.
Hvala vam što ste odvojile vrijeme da pročitate moje misli. Radujem se svemu što dolazi, svakoj riječi, svakom komentaru i svakom novom tekstu. Jer na kraju dana, sve što želim je pisati iskreno, bez filtera, bez lažnog sjaja, onako kako žene koje su već prošle dio puta, ali ga još mnogo imaju pred sobom, dobro znaju.
A što ste vi ovih dana napravile po prvi put?
Helena Crnjak
