Još od najranijeg djetinjstva podvrgnuti smo procjenama, kritikama i klasifikacijama. Drugi odlučuju o tome kakvi bi trebali biti, što bi trebali raditi, kako bi se trebali osjećati ili ponašati. S vremenom smo zaboravili na sebe i što nam je istinski potrebno. Živimo u društvu koje se temelji na prosudbama i traženju onoga što nije dobro, umjesto da se usmjerimo na ono što je nama i drugima potrebno u danom trenutku. A upravo su potrebe te koje uvjetuju naše osjećaje koji pak utječu na naša ponašanja, odluke i postupke. Kada ste se zadnji put zapitale što je meni potrebno kako bi mi život bio ljepši i bogatiji? Pri tome ne mislim na novi kompjuter, novu torbu ili druženja. Mislim na nezadovoljene potrebe koje su skrivene u nama i kojih često nismo svjesni.
Nenasilna komunikacija po modelu Marshalla Rosenberga pruža nam priliku da to osvijestimo. S ovim modelom sam se upoznala prije dvije godine i naprosto me oduševio. Nenasilna komunikacija mi je pomogla da pobliže upoznam sebe i ono što me pokreće. Pokazala mi je kako da jasno izrazim što želim uz prepoznavanje i poštivanje osjećaja i potreba drugih. Naime, možda bi za sebe rekle da nismo nasilne, a navikli smo u govoru koristiti zahtjeve, optužbe i donositi „presude“. Riječi koje izgovaramo mogu često dovesti do toga da povrijedimo i sebe i druge, potpuno nesvjesno.
Evo kako nenasilna komunikacija mijenja našu perspektivu i utječe na naše odnose s drugima ljudima, čineći život lagodnijim. Na primjer, ušli ste u sobu i vidjeli, po vama, nered koji je napravio vaš partner ili dijete. Ovako bi se inače izrazili: „Koji nered, molim te pospremi sobu.“ Ovakvo izražavanje se često doživljavaju kao kritika i izvor je svađa i sukoba, te ne dovodi do pozitivne promjene ponašanja.
Ovako bi se izrazili jezikom nenasilne komunikacije: „Tin, kada vidim dvije lopte prljavih čarapa ispod stola, igračke po podu, odjeću na stolici, osjećam nervozu jer trebam više reda u sobama koje svi koristimo.“ Nakon što smo rekli činjenično stanje, izrazili svoje osjećaje i što nam je potrebno u danom trenutku, možemo izreći jasnu molbu što želimo od druge osobe. „Molim te odnesi čarape u perilicu. Igračke spremi u kutiju. Odjeću stavi na vješalicu.“ Ovakvo izražavanje nam omogućava da nas druga osoba čuje onako kako mi želimo i potiče je na suradnju.
Nenasilna komunikacija nas navodi da osvijestimo naše subjektivne procjene. Potiče na da situacije doživimo potpuno objektivno, da se što više povežemo s vlastitim osjećajima i potrebama. Jer upravo onda je onda drugima lakše reagirati sa suosjećanjem prema nama i ispuniti našu molbu koju smo im uputili.
Ako vas zanima više o nenasilnoj komunikaciji, pogledajte i Ivino predavanje na tu temu:
