Nije da se hvalim, ali…

“Naša najdublja bojazan nije da nećemo biti na visini zadatka. Naša je najdublja bojazan da ćemo dobiti neograničenu moć. Najviše nas plaši naša vlastita svjetlost, a ne tama. Postavljamo si pitanje: tko sam ja da budem sjajan, blistav, iznimno darovit i čudesan? A zapravo, zašto to ne biste bili vi? Vi ste dijete Božje. Ako vas ograničimo, ako postanete mali, nikome nećemo učiniti uslugu. Prosvjetljenje ne znači da vas treba ograničiti kako ne biste u drugima izazvali nesigurnost. Rođeni smo da pokažemo slavu Božju koja je u nama. Ona se ne nalazi samo u nekolicini izabranih: ona je u svakome od nas, a kako dopuštamo našoj svjetlosti da sja, tako nesvjesno dajemo drugima dopuštenje da to isto čine.” Nelson Mandela

Moje ime je Sonja. Imam 31 godinu. Baranjkuša sam s osječkom adresom i baranjsko-dalmatinskim genetičkim kodom.

Nije da se hvalim, ali uspješna sam poduzetnica godinu i pol dana. Nije da se hvalim, ali ja jako dobro pišem. Nije da se hvalim, ali jako sam brza i okretna. Nije da se hvalim, ali odlično se služim (govorim, čitam i pišem) trima stranim jezicima. Nije da se hvalim, ali pravim prefine kolače. Nije da se hvalim, ali tek šta s dizanim tijestom radim. Nije da se hvalim, ali ja sam super prijateljica. Nije da se hvalim, ali kupujem originalne poklone. I tako dalje. I tako dalje.

Buduću da ova naša Be your own boss–supporting-zajednica okuplja divne žene (buduće) poduzetnice, pretpostavit ćemo da ni jedna od vas, koja ovo čita, nije do sada pomislila kako sam ja umišljena i puna sebe. A znate li koliko sam ja to puta za sebe od drugih čula u ovih mojih 31 godinu života?! Puno.

Ne mogu reći da me to ikad pogađalo jer otkad znam za sebe nije me briga šta drugi misle o meni. Na moju sreću, naučila sam to na teži način. Prije puno godina. I neka sam. Nije me bilo briga ni u onim tinejdžerskim godinama kad je jedino što želiš uklopiti se (iako ja nisam ni to željela, ali to je neka druga tema). Sad ne da me nije briga, nego me nije briga.

Ja ne hodam svijetom i ne govorim svima koji žele i ne žele slušati da ja, recimo, odlično pričam, čitam i pišem na tri strana jezika. To nisam ja. Nikad nisam ni bila.

Ali, ako otputujem u Njemačku ili Austriju, ja tamo pričam njemački iako moji suputnici, u istim situacijama, pričaju engleski. Ja neću pričati engleski zato što sam godinama, sad izvinite na izrazu, ali jedino on može dočarati moju muku, pišala krv da naučim njemački na razini na kojoj sam htjela da se, između ostalog, mogu sporazumijevati kad negdje otputujem. I želim iskoristiti svaku priliku koja mi se pruži da ga vježbam. Moji suputnici to znaju jer sam se ja, s godinama, okružila samo s ljudima koji to znaju. Ljudima koji su, jednako kao i ja, ponosni na to moje znanje i koje, u krajnjem slučaju koristi i njima jer se onda ispostavi da na putovanjima samo ja pričam (sve same nesocijalne osobe oko mene, znam).

Ako sam ja završila sedam, što individualnih, što grupnih, tečajeva njemačkog jezika u Hrvatskoj, jedan u Austriji i tri u Njemačkoj, od koja su dva završena u Goethe-Institutu, onda moju izjavu da ja odlično znam njemački jezik potkrjepljuju činjenice. I moje podcjenjivanje tog mog znanja, iz neke skromnosti, ne koristi nikome. Niti meni koja ću početi sumnjati u svo to stečeno znanje, a niti drugim normalnim ljudima koji možda nemaju moju sposobnost učenja jezika. Sjetite se srednje škole ili faksa i svih onih, a svi smo ih imali, koji nikad ništa nisu učili, a sve same petice su dobivali. Frustrirali su nas.

Da sam ovdje na tragu nečega vidi se i iz nove knjige Christel Petitcollin “Kako bolje misliti”. “Vi, međutim, ništa ne ističete, čak ni liječničku diplomu! Sve je plod sreće i slučaja, zar ne? Nikad niste učinili ništa iznimno, a svaki put kad ste u nečemu uspjeli, to je bilo samo zbog stjecanja okolnosti ili zato što je bilo lako. Znajte da, poput Sabine, samo sebe obmanjujete, a one koji nemaju vaše sposobnosti dovodite do očaja“. Preporučam da pročitate cijelu knjigu. A posebnu pozornost obratite na četvrto poglavlje “Manja ega”, s čijeg početka je i gornji citat Nelsona Mandele.

Umanjivanja svojih znanja i vještina u poduzetništvu ne bi trebalo biti. Ja dobro pišem. Drugačije. Talent mi je baranjski, vickastost mi je dalmatinska. Gramatičko-pravopisna pravila su često moja. Namjerno, ne zato što ih ne znam. Da ja dobro pišem misle i moji roditelji, i moji prijatelji, i moj cimer, ali i moji klijenti. Ja isto smatram da ja dobro pišem. Zato se time i bavim. Zato sam otvorila obrt. Jer ako ja prva neću reći da sam dobra u onome čime se bavim, zašto bi me onda bilo tko angažirao da radim za njega?! Parafrazirat ću što je Marina Biljak u jednom newsletteru napisala. Govoriti o svom biznisu i isticati onu u čemu ste dobri u sklopu toga nije hvaljenje, to je marketing.

Šta vas briga hoće tamo neki nesigurni Marko ili Ana misliti da ste vi umišljeni jer ističete ono u čemu ste dobri. Znam da je to nekima teže nego drugima. Ali taj Marko i ta Ana nisu vam niti obitelj, niti prijatelji, a niti ljudi s kojima želite raditi. Želite raditi s klijentima koji će cijeniti sva vaša znanja i vještine i to s ponosom isticati i svojim radnicima i suradnicima.

Vježbu “Nije da se hvalim, ali…” pokupila sam s raznih radionica na kojima sam sudjelovala. Najčešće onih vezanih za volonterstvo. Na čisti papir napiše se naslov “Nije da se hvalim, ali…”, a ispod njega sve s čime se ne želite hvaliti, a u čemu ste dobri. Probajte. Znam da će nekima biti teško. Normalno je to. Ali baš zato probajte. I sačuvajte si taj papir. Pročitajte s vremena na vrijeme što ste napisali.