Iliti zašto je okej ne početi od početka.
Kad sam počela razmišljati o tome da bih htjela ići u mentorsko-radioničko-edukacijskom smjeru, budući da mi je to tada bio nepoznat smjer i izlazak iz moje komfor zone koja je za tipkovnicom ili s rokovnikom/bijelim papirom i olovkom u ruci (da, ja obožavam pisati rukom), prva misao mog, u tom trenu nerazumnog, mozga bila je: “Pa to svi znaju!”. Razumni dio je, na svu sreću, brzo odgovorio da “Ne, ne znaju!” i da sam se sama puno puta uvjerila da potreba i interes postoje. Jer ono što meni spada pod normalno, većini drugih ljudi, koji se time ne bave, ne spada.
Detektirala sam nekoliko problema koje ljudi imaju s pisanjem. Danas ćemo o jednom od njih. A to je od kuda krenuti. Imaš ideju, ali ne znaš kako započeti. I onda zapneš, a nisi još ni počela pisati.
Pisanje sadržaja – kako si olakšati proces?
Prvo ti želim reći da je to normalno. I da se ne događa samo tebi. Većina nas teži tom nekom idealnom načinu, pa još ako imamo dijagnozu perfekcionizma, i proces pisanja zamišljamo na način da ćemo mi sjesti za laptop, otvoriti Word ili pisajuću kućicu neke od društvenih mreža, krenuti od početka i u jednom cugu napisati sve što smo htjele. Ovo nije način ni na koji ja svaki put mogu pisati. A meni je to posao. I struka. I pišem svaki radni dan sedam-osam sati. Ponekad i vikendom.
Na jednoj od mojim mentorskih kava jedna poduzetnica mi je rekla da se njoj kod pisanje sadržaja zna dogoditi da joj prvo padne na pamet super rečenica za kraj, ali ne može s time započeti i onda, dok ona mukotrpno dođe do kraja, što može trajati od nekoliko sati do nekoliko dana, više se ne može točno sjetiti kako je ta rečenica glasila.
Tko kaže?! Pitanje kojim kao da sam joj otkrila toplu vodu i Ameriku u jednom. Tko kaže da ne možemo početi od te super zadnje rečenice koja nam je prva pala na pamet?!
Započeti pisati je teško zato što veliki pritisak stavimo na tu prvu rečenicu. S razlogom to radimo budući da je prva rečenica nešto što čitatelja treba privući i zainteresirati da nastavi dalje čitati. I sasvim je normalno da nam osmišljavanje takve rečenice izaziva poteškoće i ne ide nam na prvu.
Ono što meni u tim situacijama pomaže je da krenem od čega imam. Od onih rečenica koje imam. Bilo da će one biti dio uvoda, sredine ili kraja. Nekada nemam pojma ni čega će biti dio, ali stavim na papir jer onda postaje malo lakše. Nije više sve samo u glavi. Krenula si. Nešto si napisala. Pritisak je već malo manji. I onda je puno lakše graditi tekst okolo toga čime si započela. I puno lakše će ti, dok pišeš tu sredinu ili kraj, pasti napamet i ta prva rečenica. Ja bih rekla i brže, nego da sjediš i razmišljaš kako bi ona mogla glasiti.
I ovaj tekst je pisan na “preskokce”. Prva rečenica je nastala nakon što sam pola teksta imala napisanog. Odjeljak koji slijedi je nastao među prvima jer sam odmah znala da tu misao želim podijeliti s tobom.
Moj ženski roditelj ne voli pisanje. Ni ono nju. Ironija u tom je da joj je svakodnevni dio posla već dva desetljeća. Pa se naučila. I pronašla neke metode koje njoj olakšavaju da što bezbolnije napiše što mora i onda pređe na svoje ljubljene i najdraže excelice i brojke. Moja mama, kad treba nešto napisati, a ne zna šta bi, kako bi i od kuda bi, ona prvo napiše natuknice. Natuknice koje sadrže ono što u tekstu mora biti, iz ovog ili onog razloga, i ono što ona želi reći. I onda gradi tekst oko toga. I to je isto jedna od super metoda koja nam uvelike možete olakšati taj strašni početak pisanja.
Tako da sadržaj počni pisati od bilo kuda. Samo počni.
Imaš li ti neke metode koje ti olakšavaju započinjanje pisanja?
p.s. Ako vam je ovo pomoglo riješiti problem zvan pisanje sadržaja, pročitajte i Sonjin tekst ‘Nije da se hvalim, ali…‘
