Kako sam završila u Kongu
Srce tame, roman Josepha Conrada, prati putovanje mornara Marlowa uz rijeku Kongo gdje svjedoči brutalnosti kolonijalizma. Ovih dana, prateći vijesti iz te napaćene zemlje, srce mi se para jer imam osjećaj da njihovoj patnji nema kraja.
DR Kongo posjetila sam dva puta. Prvi puta sam tamo provela par dana, a drugi tri mjeseca. U to sam doba imala boravište u Ruandi pa mi nije bila potrebna viza nego CPGL, trilateralni dokument između Ruande, Burundija i DR Konga, stoga nisam morala potegnuti do Beograda po vizu. Ne bih to ni napravila, jer mi Kongo nije bio u planu. Ja sam išla u Ruandu, planirala sam koji safari u susjednim, sigurnijim, zemljama, ali Kongo mi nije bio niti u peti. Razgovarajući s mamom prije puta rekla sam joj, sve će biti u redu, idem u Ruandu ona je sigurna, ne u Kongo…”Eh, jadna moja majka sa mnom”.
Stanovala sam kod naših misionarki školskih sestri franjevki u Bukavu, gradu uz samu granicu s Ruandom i gradu u koji su prije par dana osvojili pobunjenici. One su i dalje tamo, nisu pobjegle, kao ni prošli put.
Mi se vrlo često ljutimo kada Amerikanci govore o Europi kao da je jedna zemlja, a puno ljudi tako govori o Africi. Do drugog dolaska u Kongo u Ruandi sam bila već 6 mjeseci. Kao što sam napomenula, živjela sam uz samu granicu, ali i to je bilo dovoljno da uđeš u jedan posve drugi svijet.
Položaj žena
Obitelji u pravilu imaju puno djece. Rijetko tko ima novaca za školovanje sve djece pa prednost imaju dječaci. Kćer će se udati i otići. A za udaju obitelj dobije puno novaca, krava…. Često kažu da su im sinovi sigurnost, a kćeri bogatstvo. Moj prvi dojam je bio, prestrašno, prodaju svoju kćer, ali kada su mi objasnili da je to jedino što sprečava obitelji da žensko dijete izbace iz kuće kad se rodi, nekako sam to prihvatila.
Žene su tamo niža bića, barem sam ja to tako doživljavala. Kamo god se okreneš, vidiš ih kako tegle ugljen, cigle, krumpir…. Slika koja mi se urezala u pamćenje bila je kada je majka imala gajbu pive na glavi, vodila je kozu a muž je pored nje vodio dijete. Ma nije to ništa, jedan teret na glavi i u svakoj ruci i dijete na leđima je najčešća slika.
Poligamija je dopuštena te muževi, ako si mogu priuštiti, uzmu drugu ženu. Prva žena se ne mora s time složiti. Ne žive svi zajedno. Svaka žena je u svojoj kući a muž par dana bude kod jedne, par dana kod druge.
Uz to, ima i puno “bijelih udovica”. Žene čiji su muževi otišli u neki od mnogobrojnih kongoanskih rudnika i nisu se vratili. Ne zna se jesu li živi ili nisu. Na njima je da prehranjuju obitelj.
Djevojčice vještice
Tijekom cijelog boravka u Kongu volontirala sam u sirotištu Ek Abana. To je sirotište otvorila s. Natalina koja je u Kongu već više od 50 godina. Prvenstveno je bilo namijenjeno djevojčicama, vješticama.
U tom dijelu svijeta većina prihvaća SIDU i malariju kao bolesti, sve ostalo su uroci. I dok u drugim zemljama vračevi optuže nekog iz obitelji (i uzrokuju razdor), u Kongu je uvijek pitanje: Ima li u vašoj obitelji kakva djevojčica?” Uvijek ima. Proglase ju vješticom i onda ju obitelj maltretira.
Izuzećem iz obiteljskog doma odrastala je u sigurnom okruženju, a za to se vrijeme radilo s roditeljima da prihvate činjenicu da to nije istina. Jedna majka je na pitanje zašto je dozvolila da se njezina kći proglasi vješticom, odgovorila da je to napravila zbog mira u kući.
Imena
Većina ima dva imena, jedno tradicionalno, koje daje otac, i jedno “kršćansko”. Ta tradicionalna imena mogu biti svakakva. Nije rijetkost da otac, u nedostatku ideje, djetetu da ime po broju, koji je po redu od djece.
To i onako nije važno jer ih neće cijeli život zvati njihovim imenom. Naime, kada se rodi prvo dijete više ih nitko ne zove imenom, nego postanu Papa N. ili Mama N.
Za kraj
Puno sam razmišljala o tome s kojom temom bih započela pisati za BYOB. Napisala sam nekoliko članaka, ali kako u zadnje vrijeme jako puno razmišljam o ljudima i Kongu, nije bilo dvojbi. Ova zemlja i ljudi su divni, tako da ćete imati prilike još čitati o njima.
