Situacija koja nas sve pogađa. Situacija koja nije ni daleko ni blizu. Situacija za koju mnogi imaju dojam da je jako blizu i da se događa svima nama. Istina je da je ratno stanje oko nas već godinama, djeca umiru od gladi, ljudi stradavaju, a kao da smo se oglušili na njihove vapaje za pomoć. Rat u Ukrajini nas je potresao više nego rat bilo gdje drugdje. Mediji nas zasipavaju snimkama i fotografijama stradalih, uništenih bolnica i stambenih zgrada, šire se vijesti za koje ne znamo jesu li istinite, koje neki propituju, pokušavaju o njima kritički promišljati, širi se istina, ali i laž. Postoje mediji i mediji. Postoje novinari i novinari.
Istina je da se u ratovima povijest ponavlja. I da pate mali ljudi kao i uvijek. Do onih vladajućih rat ne dolazi, a posebice ne do onih koji su taj rat započeli i nastavili.
Mnogi ne znaju što bi mislili i kako bi se ponašali. Ovo nije još jedan tekst o ratu, ovo je tekst o mentalnom zdravlju.
KAKO SI MOŽETE POMOĆI?
Imate li dojam da su vijesti o ratu prevladale, da samo o tome čitate, slušate i gledate? Korone nigdje na vidiku. Čak se i mjere ukidaju. Ono što nam je bila svakodnevica, sad je svedeno na svega pet minuta u novostima o novozaraženima. Medije ste tad kao i sad mogli gledati kao prenositelje straha i panike, kao širitelje tuge, bijesa i ljutnje oko onoga što se događa. Kao sredstvo koje radi raskol među ljudima. I mnogi su se i tad osjećali bespomoćno kao što se osjećaju i sad.
Istina je da mediji imaju utjecaj na nas samo onoliko koliko im mi to dopustimo.
Ako krenete na mobitelu i društvenim mrežama čitati vijesti, komentirati i otvarati, samo će vam se to prikazivati. Nudi vam se ono što potražujete. Bez obzira bile vijesti istinite ili lažne, tamo negdje ljudi pate, ljudi su u strahu, na hladnom, gladni, osjećaju se bespomoćno i očajno. Bez obzira tko, što, kada i zašto. Ljudi pate. A vi se s tim teško nosite?
Razmislite kako na vašu svakodnevicu utječu takve vijesti?
Kakve vam misli prolaze glavom tijekom i nakon pogledanih vijesti?
Potom, misleći takve misli, kakve emocije osjećate u svom tijelu? Za vrijeme gledanja i nakon? Koliko dugo vam treba da te misli skrenete na nešto drugo? Na svoju svakodnevicu?
Misleći o ratnim stradanjima samo sebi sada uništavamo svakodnevicu, iznova i iznova, osjećajući se bespomoćno, jadno, glupo zbog svojih problema, ulazite u prepirke s ljudima koji se ne slažu s vašim viđenjem stanja.
I što dobroga to vama donosi?
Da, i ja sam visokoosjetljiva i sasvim mi je jasno o čemu sada mislite. Da, punim srcem osjetim strah tih ljudi. Do mjeseca i nazad mi je grozno, ljuta sam, zabrinuta, tužna, ogorčena. Ali te misli i takve emocije meni ne služe. Naprotiv, uništavaju mi svakodnevicu. A to mi ne treba.
E sad, to što ja ne gledam vijesti tijekom dana, osim 10min na večer svakih par dana kako bih bila informirana o stanju i događajima ne znači da ja ne suosjećam. Ne znači da ne brinem. Znači da čuvam sebe, svoje zdravlje, da budem dobro sebi i svojem djetetu koje me treba.
Smanjujući količinu informacija na dnevnoj razini, sebi dajem šansu da živim punim plućima sada, jer sutra, pitanje imamo li.
Važna je akcija.
Razmislite kako možete u ovom trenu pomoći ljudima s kojima suosjećate, za koje brinete, OSIM što ćete gledati vijesti. Puno je inicijativa doniranja hrane i odjeće, kao i smještanje izbjeglica, odnosno Ukrajinskih obitelji. Napravite nešto korisno, nešto što bi njima moglo POMOĆI. Jer samo gledanje vijesti nikome ne pomaže.
Filtrirajte sadržaj koji konzumirate.
Odabirite misli koje mislite. Jer to su vaše misli.
Iz misli kreiramo emocije.
Ako osjetite da vas preplavljuju emocije, hvata vas pomalo panika, sjednite i koncentrirajte se na dah, brojite udahe i izdahe. Osjetite kako vam se pluća pune zrakom koji udišete na nos i kako ga polako izdišete na usta. Zamislite si taj postupak, osjetite laganu hladnoću u nosnicama koje se pune svježim zrakom, a kako on topao izlazi kroz usta. Primirite tijelo. Ako osjećate da ne možete sami, potražite pomoć. To što je nekome drugome teško, ne znači da je vama više ili manje teško, nema usporedbe „težine“ i svatko ima pravo na stručnu pomoć.
U našim je rukama što ćemo gledati i kako ćemo na to gledati. Što ćemo napraviti s tim informacijama i hoćemo li se i kako pokrenuti. Tako čuvamo svoje mentalno zdravlje.
