Sve je počelo s pričom.
Bila jednom jedna djevojčica. Mama i tata živjeli su joj na različitim dijelovima svijeta, a ona im je, uz pomoć bake i djeda, pisala pisma.
Nisu to bila neka važna pisma, kao što su važni ratovi i predsjednici, ali njoj su bila najvažnija na svijetu. Pisala je o stablu ispred svoje kuće i koliko je na njemu lišća. Pisala je o svojim plišancima, biljkama i šetnjama. Pisala je o djedovim pričama i bakinim kolačima.
Ono o čemu nikad nije pisala, bilo je koliko se ponekad osjećala usamljenom.
Nekom pažljivom čitatelju to vjerojatno ne bi promaknulo.
Ali dugo joj je trebalo dok nije na takvoga naišla.
Odrastala je i pokušavala živjeti kao i drugi. Završila je fakultet, najbliži njenoj ljubavi prema pisanju i čitanju kojeg je uspjela pronaći. Završila je dodatne edukacije o kreativnom marketingu, jer je još uvijek bila gladna znanja.
Radila je poslove koje je mogla pronaći.
Neki su bili manje, a neki više dio njene priče.
Ali dio je uvijek nedostajao.
Pokušavala se ukalupiti. Zbilja je pokušavala. Našla je suputnika u tom putovanju. Nekog stabilnog, tko bi joj bio korijenje kad joj glava poleti pod oblake. Barem je to bila ideja.
Ali sve ono što su joj se jednom činile kao dobre i razumne ideje, i u privatnom i u poslovnom smislu, počinjale su je sve više gušiti.
Odlučila je početi čistiti naslage sa svoje priče.
Bila je to najbolja odluka koju je mogla donijeti.
Pa ipak, ponekad je bilo teško.
Jedino što je uvijek ostalo uz nju, što joj nitko nikada nije uspio oduzeti, bilo je pisanje.
Ljubav prema kreaciji, prema pričanju priča kojima je procesuirala stvarnost oko sebe.
One su bile njena Arijadnina nit i jedine je nikada nisu iznevjerile.
Objavila je jednu, drugu, treću i petu knjigu. Dobila je nekoliko književnih nagrada.
Trebalo joj je dugo dok nije uspjela osjetiti da ih zaista zaslužuje.
S vremenom, sve ono što nije bilo njeno, ne uistinu, polako je utihnulo.
I poslovi koje je radila, radi reda i radi kruha, i ljudi uz koje je bila jer je toliko rano i toliko dugo bila toliko sama, da joj je pomisao da se opet suoči s tim mrakom bila strašnija od toga da sebe opet iznevjeri.
Shvatila je da je vrijeme da u vlastitoj priči postane više od sporednog lika.
Plitko disanje prestalo joj je biti dovoljno dobro.
Svrbjela ju je stara koža i znala je da je vrijeme da ono što zaista jest pusti u svijet.
Da dozvoli sebi da postane ono što je oduvijek bila.
Spisateljica. Savjetnica, u pisanju i životu.
Jer ono što ju je njen put naučio, bilo je da je život samo još jedan tekst.
Vrlo podložan interpretaciji, i pun likova čije se uloge tek kasnije saznaju.
A svi zaslužujemo biti pripovjedači svoje priče.
Po putu često skupimo viškove. Ugradimo ih u svoje (ne)potporne stupove, pa kroz život šetamo s krivim sjenama. Ali sunce uvijek izađe. I nikoga ne štedi.
Jednom kad je prihvatila svoje svjetlo, djevojčica je u život uspjela pustiti još jednu dušu sličnu sebi. Bio je to dječak ispred kojeg je po prvi put mogla odahnuti. Skinuti masku. Opustiti se, skinuti zaštitnu traku sa svojih unutarnjih nesreća i reći mu: slobodno razgledaj.
Na vjenčanju, obećao joj je da će sve njene ranjivosti s njim biti sigurne.
Tog obećanja se držao i kad je bilo najteže.
Život se počeo pjevati troglasno. Na svijet je stigla nova duša, i oboje, i djevojčica i dječak, znali su da je pred njima najvažniji zadatak dotad. Djevojčica, koja je sad već bila žena, znala je da više ne može i neće dozvoliti drugima da priguše njen sjaj.
Imala je i novu motivaciju, najvažniju dotad. Odlučila je da je vrijeme.
Spojila je sva svoja znanja: diplomu jezika i književnosti, marketinške tečajeve, psihoterapeutsku edukaciju, i sva svoja iskustva, u jedno. U nešto novo. U nešto svoje.
Jer u jedno je bila sigurna: što god da radila, mora imati smisao.
I mora nastaviti pričati njenu priču.
Više se ne može skrivati.
Više ne može šutjeti.
Njeno srce, koje je u međuvremenu naraslo za još nekoliko brojeva, otvorila je i drugima. Bila je, kao, urednica i mentorica za pisanje, ali u praksi je bila i puno više.
Mnogi znaju pisati.
Mnogi znaju kako se predstaviti u najboljem svjetlu.
Mnogi znaju kako biti terapeut.
Ali njena misija bila je iduća: pomoći ljudima da nađu svoje svjetlo.
Svoju autentičnu priču. I potom je zapišu.
Na put su joj počeli dolaziti neki divni ljudi.
Od mladih nagrađenih književnica, preko poduzetnica, sve do slavnih osoba.
Neki su imali samo ideju, neki bilješke, a neki i cijeli rukopis.
Sa svima je sjela, dala im punu pažnju, i posvetila se tome da shvati koja je njihova prava priča. Što je emocionalna srž priče utkana između redova?
Čak i ako pišu o vrtlarenju. Jer nitko, nikada, ne piše samo o vrtlarenju.
Možda su u tekst upleteni mirisi bakine pite od jabuka, koje su zajedno ubrale u vrtu.
Možda maca koja bi tu često navratila.
Možda uspomena na neko drugo doba, neki drugi život, neko drugo „ja“.
Jer o čemu god da pišemo, čak i kad toga nismo svjesni, pišemo i o sebi.
I u pisanju uvijek kažemo više nego što smo namjeravali.
Djevojčica je shvatila koja je njena misija u ovom svijetu: biti most između ljudi i njihove autentične priče. Imala je puno znanja i vještina koje su to olakšavale, jasno, ali važnije od svega, imala je jasan osjećaj sebe i saznanje da je baš zbog toga tu.
Da pomogne drugima ispričati svoje priče.
Više nije bila djevojčica koja je morala pisati da je se čuje.
Više nije bila sama.
Pronašla je svoj čopor.
I svoj glas.
I napokon je imala sebe dovoljno da pruži ruku i u tome podrži i druge.
Ako ste se pronašli u dijelu ove priče, ako možda i sami nosite neispričanu priču u sebi, bilo da se radi o fikciji, memoarima, priručniku ili knjizi o vašem poslovnom putu, slobodno se javite na mail: pisci.za.pisce@gmail.com.
