Ovu sam priču uglavnom čuvala spremljenu u sebi. Ponekad bih je ispričala odabranim ljudima, ali je nikad do sada nisam napisala. Pitala sam se je li uopće za ovu grupu – a zapravo je – BAŠ za ovu grupu.
Prije nekih 12-13 godina šetala sam Sarajevom s hrpicom prijatelja i tadašnjim dečkom. Vraćali smo se s vikenda na Jahorini i stali kratko osjetiti grad. Iako mi je to bilo tek drugi put da sam tamo, bio je to moj grad. Voljela sam Sarajevo jednom posebnom dubokom ljubavlju i prije nego sam tamo prvi put došla. Zato sam se malo odvojila od prijatelja i disala tišinu, dopuštala gradu da uđe u mene na koji god način hoće. Da me obuzme, osvoji pa i zarobi ako treba.
Nisam je odmah primijetila zbog očaranosti Sarajevom, ali ona je odlučila hodati sa mnom. Jedna tamnokosa, blago raščupana djevojčica od možda 6 ili 7 godina. Musave djevojčice su nekako oduvijek “moje”.
Nije tražila ništa, samo je išla znatiželjno uz mene. Spontano smo počele pričati. Pitala sam je zašto je sama pa mi je rekla gdje joj je mama. Prosila je novac na ulici. Rekla je to bez tuge i tereta, nekom dječjom lakoćom. Rekla je da voli školu, ali da ne može sad više ići u školu. Da voli pisanje i graditi kuće.
Pisanje, to sam ja, pomislila sam i pozvala dečka arkhitekta, da upozna djevojčicu koja voli graditi kuće. Bile smo tako nekako iste, tako nekako ravnopravne u tom razgovoru, u svemu onom što imamo i nemamo, a opet slobodne hodamo sarajevskom ulicom.
Zamolila sam dečka nešto novaca da si odemo nešto kupiti u obližnjem dućanu, moja mala prijateljica i ja. Dao nam je novac i mi smo sretno odmarširale do dućana.
Rekla sam joj da odabere što god želi. Rijetko sam imala priliku nekome reći da odabere što god želi, ali tad mi se posrećilo. Gledala sam je kako pažljivo, jednu po jednu, razgledava police. Bile smo obje tako… bogate, slobodne, moćne, nježne, otvorene, iskrene.
“Ne gledaj to gore, nije to za tebe!”, odjednom joj je strogo rekla prodavačica i “moja” mala djevojčica je spustila pogled na niže police s jeftinijim artiklima, uzela prvu čokoladu koju je mogla i donijela je na pult.
Istodobno mi je puklo srce, nestao glas i na neki način mi je umrla sva snaga. Ta prodavačica, kojoj je vjerojatno netko isto nekad ubio snove, ubila je u sekundi svu našu magiju. “Moja” djevojčica postala je pokorna i poslušna, a ja sam ostala potpuno nijema.
Ne znam koja svemirska sila je prošla kroz mene i povela moje ruke do visoke police gdje je bila Milka u obliku srca. Nije bilo nikakve šanse da znam što bi si djevojčica odabrala, ali morala sam joj dati barem nešto s te gornje police.
Dok sam plaćala, prodavačica je uzela čokoladu i gurnula je djevojčici uz kratke riječi “Evo, nosi!” i time nam oduzela i priliku da primopredaja bude ljubavna i dragocjena. Zapanjilo me kako nas je obje uspjela ušutkati. Inače bi se borila u takvim situacijama, ali ovaj put je došlo toliko neočekivano da se nisam nikako drugačije snašla. Ili borba nije imala smisla u tom dućanu.
Izašle smo. Nisam htjela da vidi moje suze, ali nisam ih mogla zaustaviti. Išle su suze za djevojčicu, njenu mamu, prodavačicu i samu mene. Išle su za sve nas ljude kad izgubimo glas jer nas je netko nesmotreno zaustavio. A mogli smo biti sve.
Znala sam da poslije ovog trenutka za tu djevojčicu neću moći ništa više napraviti jer su nam se putevi razdvajali. Zato sam čučnula i dala joj tu Milkinu kutijicu u obliku srca, iako mi je bilo patetično i teško i floskulasto i zaslužila je puno više od toga. Rekla sam joj, puna nade da će to zauvijek zapamtiti i strepnje da te rečenice neće biti dovoljne – “Ovo je za tebe. I nemoj dopustiti da ti ikad itko određuje je li nešto za tebe ili nije!”
Ako ja u njoj i nisam, ta čudesna sarajevska djevojčica u meni je ostala trajno.
Kroz nju sam i ja sam sarajevska djevojčica. Kroz mene si i ti sarajevska djevojčica. I za sve nas vrijedi isto.
“Ovo je za tebe. I nemoj dopustiti da ti ikad itko određuje je li nešto za tebe ili nije!”
