Kakav je tvoj odnos sa novcem? Znaš li točno koji je odgovor na to pitanje, bojiš li se njegovog samog postavljanja ili dosad nisi niti uvidjela potrebu za time?
Ja sam bila svo troje u isto vrijeme (koliko god nemoguće zvuči). Nikad nisam smatrala da bih trebala preispitivati odnos sa novcem jer sam se užasavala postavljanja mnogih pitanja koja su čekala već dugo i još više od toga, znala točan odgovor na svako od njih.
Odrastajući sa rudimentima navika roditelja iz prošle države i dubokih uvjerenja brojnih ranijih generacija, od djetinjstva je izgledalo kao da je novac izvor istodobne javne moći i privatnog straha. Predstavljalo se kao sredstvo življenja, a bilo je sredstvo preživljanja. O njemu se pričalo bogato, a mislilo oskudno. Stavljalo ga se na pijedestal, a nije previše poštovalo. I očekivalo se dosljedno nastavljanje opisanoga barem još sljedećih sto generacija.
Moj oboljeli odnos sa novcem potpuno je promijenilo jedno jednostavno pitanje koje mi nikad ne bi palo napamet postaviti na ovakav način (hvala online svijetu na tome daru). Što da je novac osoba?
Što da je novac, ta opipljiva stvar u novčanicima ili onaj digitalni iznos na bankomatima, osoba sa licem i setom osjećaja? Pitanje me zateklo jer nikad nisam razmišljala o njemu na takav (ljudski) način. Zamislila sam kako novac izgleda kao osoba i nisam znala što mu reći sada kada je bio preda mnom. Ali znala sam da nije pristojno ostaviti ga da čeka na moje polagano otriježnjenje. Ponudila sam mu da sjedne i popije nešto. Strahovala sam što će mi reći u svom prvom ljudskom razgovoru. Rekao je da dugo nismo pričali (ja bih rekla zapravo nikad dosad). Nije mu bilo jasno kako smo (p)ostali neznanci od skoro samog početka. Najljubaznije sam mu uzvratila kako nisam sigurna, ali duboko u sebi sam znala da (još) nisam ostvarila pravi odnos s njim kako bih mu mogla nešto odgovoriti. Sve što bih mu mogla reći u tom trenutku bile bi riječi mojih roditelja. Uske, ustrašene i ograničene, poput njihovog mindseta prema novcu. Nastavio je pitati me niz pitanja i kako je vrijeme prolazilo, otkrivala sam čitav novi svijet. Svijet mogućnosti, slobode i jednostavnosti. Kao paralelni svemir. Ali je bio više od toga. Bila je to moja stvarnost, nadohvat moje odluke ako želim. Pred kraj razgovora pitala sam ga kako je zadržao vjeru u mene sve ovo vrijeme, na što mi je rekao : “Zar sam mogao drukčije? Ja sam ipak u svijetu MOGUĆEG, sjećaš se?” Uz suze u očima, nasmiješila sam se, otpratila ga do vrata i kroz nježni stisak ruke spoznala našu ponovnu povezanost. Novac je stvarno frajer i pol. Sada, primam novčanik sa ispunjenošću i sigurnošću, sa uzbuđenošću jedva čekam pogledati svoj bankovni račun i sa dragošću isčekujem sve buduće razmjene koje su pred nama.
Nadam se da će te ovaj članak potaknuti da pogledaš svoj odnos sa novcem iz drugog kuta (prijateljskog, uz šalicu onog što vam je oboma u tom trneutku potrebno). Hoćeš li ostaviti novac da čeka pred vratima ako pokuca ili ćeš mu poželjeti dobrodošlicu? Hoćeš li ga izbjegavati pogledati ili mu pružiti topli smiješak? Hoćete li graditi vaš zajednički jezik ili ćeš slijediti već duboko utkane obrasce iz već davnih vremena?
Put je ovdje, na tebi je da izabereš (ne)moguće.
Ako ti se svidio ovaj članak, pročitaj i tekst o upravljanju svojim financijama.
