Subota je, 6:39 i moj mozak je odlučio da ja baš sad u ovom trenutku moram napisati ovaj članak.
Želiš još spavati? Pisati malo kasnije? Možda u ponedjeljak? Ne, ne može, kaže on. Sad ili nikad!
Čini mi se da je u mom životu sve uvijek ‘sad ili nikad’… Nema pomalo, nema polako.
Sve je i ili crno ili bijelo. Nema sivog.
Htjela sam početi s nekom moćnom rečenicom koja bi opisala što to znači živjeti s ADHD-om. To je nemoguće. Opisati ADHD kod kojeg svakog dana otkrijem nešto novo – nemoguće.
Možda onda da samo krenem ispočetka?
Moj prvi susret s ADHD-om dogodio se tek prije nekih pola godine. Listala sam TikTok i čula kako jedna žena kaže ‘Sve što ne vidim, za mene ne postoji’.
Klik u glavi. Pa gle, to sam ja. Sve što mi je u ladicama za mene ne postoji. Sposobna sam mjesecima pisati dnevnik prije spavanja dok mi stoji na noćnom ormariću. Ako ga u jednom trenutku spremim u ladicu da ormarić izgleda urednije, gotovo je, ja se ne sjećam više da pišem dnevnik.
Kad sam to prvi put vidjela na Tiktoku zvučalo mi je simpatično da negdje postoji netko isti kao ja, ali pospremila sam to negdje u neku ladicu u glavi i krenila dalje scrollati. No, TikTok je za mene imao drugu ideju i odjednom sam se našla okružena videima od ADHD-u od kojih je baš svaki pričao moj jezik, opisivao mene, opisivao moj život.
Prva reakcija je bila totalna zbunjenost. Zašto ovo sve zvuči tako poznato?
Ali ja nisam hiperaktivna? Ne skačem po stolovima? Moja doktorica se nasmijala kad sam joj to rekla. Ispada da ne moraš biti hiperaktivan da bi imao ADHD, ili barem ne hiperaktivan na način na koji mi to zamišljamo.
I tako je odjednom okrenuta sasvim nova stranica u mom životu.
Sve što sam mislila da znam o sebi se srušilo, i sad moram graditi ispočetka.
Oslobađajuće je. Moćno je. Skidaš sve maske i napokon si to ti.
Ali u isti tren je i tako teško. Jer to neće nestati. ADHD će uvijek biti tvoj pratitelj.
Napokon si svjesna da novi planer koji si kupila neće pomoći da odjednom postaneš organizirana. Nećeš se sutra probuditi i odjednom imati sve pod kontrolom. Sad kad znaš zašto si zaboravna, nećeš odjednom dobiti super pamćenje.
Znaš ‘zašto’ ali i dalje nemaš odgovor na ‘kako’.
Izgubila sam i sve svoje identitete.
Ja sam minimalist. Nisi, samo ti je tako bilo lakše.
Ja jako volim promjene. Ne voliš, samo su ti davale osjećaj da živiš.
Ja obožavam čitati knjige. Zapravo ne obožavaš, samo su ti pomagale da bar na koji sekund pobjegneš iz svoje glave.
Nije sve loše. Napokon sam se upoznala. Napokon se razumijem. Napokon si mogu oprostiti.
Dug je to put, kao i za sve.
Put prihvaćanja.
Prihvaćanje da si impulzivan, da kasniš, da ti je pranje suđa i slaganje odjeće kao smrtna kazna, da donosiš velike odluke bez puno razmišljanja, da sve radiš u zadnji čas, da ne možeš formirati navike, da teško završavaš stvari koje ti postanu dosadne, da imaš 1000 interesa, da si ‘lijen’, da u jednom trenutku možeš biti toliko high a već u drugom totalno low, da se ili ne možeš skoncentrirati na nešto ili imaš hiperfokus, da često usred razgovora odlutaš, da uvijek trebaš nešto novo, drugačije, uzbudljivo, da nikad ne možeš zaustaviti misli u svojoj glavi, da zaboravljaš…
Često čujem ‘Svi smo mi malo ADHD’ ili ‘Pa sasvim je normalno da si zaboravna, dekoncentrirana, umorna od same sebe…’. Nije to lako čuti. Ja nisam ‘malo ADHD’. Ja sam 100% ADHD u svakom trenutku svog života. Otkad otvorim oči pa dok ih sklopim. I između.
I nije ADHD samo to da zaboravljam gdje sam ostavila mobitel i ključeve. Da bar. Ja gubim uspomene, gubim sjećanja, dragocjene trenutke.
Ali glavno da moj mozak pamti da je 12.4.1912. potonuo Titanic. To se neće nikad zaboraviti.
Nije ADHD samo to da ne možeš sjediti u miru, već želiš iskočiti iz svoje kože. U trenucima kad nije baš prikladno da iskačeš iz svoje kože.
Nije ADHD samo to da uvijek imaš gomilu novih ideja. Većina tih ideja doživi propast kad istražiš i pripremiš sve i shvatiš da sad više nije zanimljivo.
ADHD je puno toga, i nikad nije ‘samo’.
Baš sam htjela da ovaj članak ima i glavu i rep, da vam sve dobro objasnim. Da približim ADHD onima koji nisu za njega čuli, a možda da onima još nedijagnosticiranima dam jednu nadu, da shvate da nisu čudni, da nisu sami. Puno nas je ‘čudnih’ vani.
Ali mozak je imao svoju ideju kako će ovaj članak izgledati.
All over the place.
Kao i mi zapravo.
(Ako si se negdje prepoznala u ovim mojim riječima i trebaš razgovarati, slobodno se javi! Znam koliko je meni značio prvi razgovor s nekim tko zna da ima ADHD)
