Meni kad neko izgovori ovu rečenicu, ja se istog momenta pretvorim u onaj emoji kojem eksplodira glava. Jer ako me nešto može izbaciti iz takta, to je nepoštivanje tuđeg vremena na ovakav način. Mislim, trigerira me nepoštivanje tuđeg vremena na bilo koji način, ali na ovaj sam alegrična. Kao da nemam dovoljno redovnih alergija. Uglavnom.
Nedavno je moja mama meni, na Viber, napisala baš ovu rečenicu. “Tebi je to samo pola sata.” Vlastita mater. Referirajući se na to što me zamolila da joj prevedem sažetak projekta od 2.000 znakova na engleski, a kao odgovor na moje “Neću ništa raditi preko vikenda jer mi treba odmor.” Naša rasprava, jer, jasno, ušle smo u raspravu, jedna cijela Dalmatinka i jedna polovična, završila je njenim riječima “U pravu si. Izvini.”
U toj našoj raspravi objasnila sam joj da nije stvar u tome da neću, pogotovo nakon što mi je objasnila situaciju i zašto bih ja to, potencijalno, trebala napraviti preko vikenda, jer napravit ću, ali ne može ona, sa sve svojom mamećom titulom, određivati koliko meni za nešto treba vremena. To što ja znam odlično engleski i poznajem nevladin vokabular, ne znači da mi je časkom. Plastično sam joj objasnila da je to isto kao da ja nju zamolim da mi, za neki projekt koji sam napisala, napravi budžet za pola sata. Jer ona je projektni menadžer koji ubija financije i Excel. Šta je to njoj. Na brzaka. A nije baš tako.
Sve ćemo se mi, prije ili kasnije, susresti s ponekim (potencijalnim) klijentima iz čijih usta će izaći ova rečenica. Neke od njih ćemo moći obrazovati, kao što sam ja mamu, pa će shvatiti da su bili u krivu i ispričati se, ali veliku većinu nećemo. I od takvih treba bježati glavom bez obzira. Ako si to možete dopustiti, naravno.
Ja ne želim raditi s takvim ljudima. Da želim ostala bih na nekom od prijašnjih poslova na kojima nisam mogla birati ljude s kojima radim i gdje su oni prije i iznad mene imali svo vrijeme svijeta, a kad to nešto dođe do mene, onda je trebalo biti gotovo jučer. Meni je to nepoštivanje mog vremena, thus, nepoštivanje mene.
Da ne govorim da to gotovo nikad nije samo pola sata, a sve i da, u nekim situacijama, je, nama su trebale godine, znanja i vještine da to bude pola sata.
Svjesno i namjerno neću sada ulaziti u financijski dio koji rečenica “To je tebi samo pola sata.” vuče sa sobom, iako je jako bitan, ali nekako mislim da je to tema sama za sebe.
U našem mentalitetu je da se svi svima (generaliziram sad, naravno) petljaju u posao i svaki posao koji nije naš je samo pola sata dok je naš, jasno, najkompleksniji i zahtjeva najviše vremena. I onda si ljudi svašta uzimaju za pravo.
Obrazovanje na način na koji sam navela je samo jedan od. Još jedan zgodan je podizanje svijesti na svojim društvenim mrežama i svom webu pisanjem o svojim procesima rada. Ja sam content writerica pa otuda prvo pisanje, ali ne mora biti nužno pisanje, može biti i video, live, Reels, podcast, šta god. Šta god vam leži. Nije bitno.
Nisam primijetila da puno ljudi to radi. Ne znam da li to možda spada u onu kategoriju “hvalim se” pa zato.
Ako, recimo, pravimo i prodajemo torte, našim (potencijalnim) klijentima mogla bi biti zanimljiva informacija kako smo to naučili te kako osmišljavamo recepte. Isto tako, dobro je s njima podijeliti dijelove (naravno da nećemo podijeliti sve) procesa našeg rada. Pogotovo one pimpljave dijelove izrade torte kako bi njima došlo do mozga da taj proces osmišljavanja i izrade torte može trajat i tri dana i da to nije samo.
Većina nas ima gotov proizvod ili uslugu i naši (potencijalni) klijenti nemaju osjećaj koliko je to vremena, truda i rada. Kad odu, recimo, kod frizerke i sjede tamo četiri sata jer šišanje, pramenovi, preljev, feniranje pa još ako je to nekim prirodnijim bojama, a ako još uz to imaju glavu kao i ja, vide šta sve frizerka radi i koliko je vremena prošlo otkad su došli do trenutka kad su otišli kući.
Kod nas kod kojih se to ne vidi na taj način, post, s vremena na vrijeme, u kojem objašnjavamo što i kako radimo, što smo sve morali proći da to naučimo, zašto ovo ili ono traje ovoliko ili onoliko, nije samo obrazujući, nego je i zanimljiv. A dajući ljudima do znanja koliko je to vremena, znanja, truda i vještina na neki način i “opravdavamo” našu cijenu. Iako nije da to ikome trebamo opravdavati. Ali znate na šta mislim.
Pročitajte i Sonjin post ‘Nije da se hvalim, ali…‘.
