Ne znam da li ćete se složiti sa mnom, ali meni je 2021. proletjela. Od prošlog do ovog prosinca imam osjećaj kao da je prošlo četiri a ne dvanaest mjeseci. Gdje i kako sam potrošila mojih 365 dana, zapitam se često. Odgovor mi se ne sviđa. Posao, kuća, djeca, tek po neki izlazak i samo jedan kratki odmor na Zlataru.
Do nedavno nisam shvaćala koliko me svakodnevne obaveze iscrpljuju i koliko energije trošim da bih bila dobar radnik, dobra majka, dobra domaćica…
Slučajni detoks od civilizacije
Sve sam uspjevala obaviti, ali nekako sam na sebe zaboravljala. Ne bih ja ni izašla iz tog začaranog kruga da jednog dana nisam ostala bez mobitela. Moj telefon je iz čista mira prestao raditi i morala sam ga odnijeti na servis na nekoliko dana. Ne bi to bilo toliko tragično da se moj dragi i ja nismo spremali da idemo na selo.
Moj mozak je grozničavo razmišljao: “Što ću raditi bez telefona? Kako ću se čuti s djecom? Kako ću navečer bez Googla, Instagrama i svih onih mojih virtualnih prijateljica koje imam? Kako ću?“
Pošto vremena za neku konkretnu akciju u vidu kupovine novog telefona nisam imala, spakirali smo se i krenuli put sela.
Pomirila sam se s činjenicom da nemam telefon i izgovorila: ”Pomozi Bože”.
Od momenta kada smo stigli do momenta kada smo se vratili (bili smo od petka do nedjelje navečer) ja nisam ni pomislila na telefon, vjerovali ili ne. Uopće mi nije bio potreban. Osjetila sam čak olakšanje što ga nemam kod sebe. A i koje su to stvari, ljudi, obaveze koje ne možemo “pustiti” na jedan vikend?
Opustila sam se i prepustila. Uživala sam u dvorištu, šetala po šumi koja okružuje kuću, sredila kuću. Jedini kontakt sa civilizacijom i svijetom nam je bio stari kazetofon, muzika i svakih sat vremena aktualne vijesti. Na selu u kući nemamo tv, internet. Imamo samo jedno drugo i svu ljepotu prirode koja nas okružuje. I da, imamo jednu stanarku. Crnorepu vjevericu koja nam pokupi sav lješnjak koji imamo u dvorištu.
Zvuk pucketanja drva iz šporeta, toplina koja se širi prostorijom i misris svijeća su apsolutno sve što mi je prve večeri trebalo.
Sljedeće jutro nam je počelo uz glazbu. Vanjski orkestar svirao je svoju najljepšu sonatu. Tko je sve svirao u tom orkestru ostati će misterija, ali zvučao je fantastično. Ptice i insekti su stvarali takvu melodiju da sam u jednom trenutku pomislila da sanjam.
Na putu kuć sami rekla dragom da će ovakav vikend od sad postati moja tradicija. Ja na selu bez telefona. Da sebi makar jednom mjesečno priuštim detoks od civilizacije, jer mi je toliko prijalo.
Ako niste, probajte. Ne morate nigdje ni ići. Isključite telefon i internet na dva dana i ne palite tv. Vidjet ćete koliko ćete se dobro osjećati poslije takvog vikenda. Provjereno radi!
Ako vam se svidio Danijelin tekst, pročitajte i njenu priču o tome kako je dala otkaz!
