Dobar dan.
Moje ime je Tena.
Po prvoj struci sam magistra socijalnog rada, po drugoj sam edukantica psihoterapijskog pravca Transakcijske analize pod supervizijom.
Nakon dvije godine rada u prvoj struci, kao socijalna radnica, odlučila sam dati otkaz i u potpunosti se posvetiti psihoterapiji. Zašto? Zato što nisam imala više srca gledati dokumente, a ne ljude. Nažalost poslovi socijalnih radnika su najčešće prepuni administracije i zna ostati malo vremena za rad jedan na jedan sa samim korisnicima. Naravno, svaki posao je drugačiji, no to je nekako bilo moje iskustvo.
Zbog toga sam odlučila riskirati. Pokrenula sam svoj brend Tangled life i počela raditi sa klijentima jedan na jedan. U potpunosti posvećena njima i njihovim pričama, problemima i poteškoćama. Čvrsto sam odlučila da ću ja biti osoba koja će ih ne samo slušati, već zaista i čuti.
Zašto Tangled life? Zašto baš Zapetljan život?
Zato što sam i sama imala težak period u životu, u kojem sam (iako sam ja već imala terapeuta) tražeći pomoć po različitim stranicama, što knjiga, što google pretraživača, shvatila da nema nikog tko će odmah reći da, život zna biti težak. Da se razumijemo, nemam ništa protiv naziva: Budi jaka; Ti to možeš; U tebi je rješenje i slično (pri navođenju ovih naziva ne mislim na nikog konkretno). No, meni to tada nije zvučalo realno niti moguće. Suočavala sam se napadajima panike i posljedicama teške traume i svega onog što sam godinama stavljala pod tepih. U takvim trenutcima, željela sam čuti nečiju priču koja nije započinjala s floskulom „Život je lijep“.
Zbog toga sam se odlučila na Tangled life, iako sam i sama imala razmišljanja poput:
„Život je zapetljan. Uf, ova rečenica mi baš i ne zvuči lijepo. Zvuči baš nekako frustrirajuće i naporno. Ne sviđa mi se ova rečenica. Ne sviđa mi se ništa vezano uz nju, pogotovo to što mi zvuči pomalo i istinitom… Ali da, kada razmislim, pa život baš zna biti zapetljan. Baš zna biti svega i, pa mislim da je to valjda ok. Ok je, zar ne? Kako sam ga zapetljala tako ću ga nekako i otpetljati.“
Ovako znaju zvučati naše misli, moje i tvoje, zar ne? To su unutarnji monolozi koje znamo voditi bezbroj puta o različitim temama sami sa sobom tokom dana. Ponekad čak toliko, da znamo biti umorni od razgovora, a da nismo niti jednu riječ izustili kroz usta. Ja sam ovdje da vam kažem da je to normalno.
Normalno je voditi razgovore sami sa sobom u svojoj glavi. Čak je i preporučljivo razgovarati sam sa sobom i čuti svoje potrebe. Mi ljudi često zaboravimo čuti sami sebe. Toliko smo naviknuti slušati druge, da na sebe i svoje potrebe zaboravimo i na njih ostanemo gluhi. To zna trajati toliko dugo, da se jedan dan samo probudimo i nakon mnogo godina, kao Trnoružice zapitamo: „Pa koliko dugo sam ja to spavala?“ Koliko dugo sam živjela samo za druge, a sebe i svoje želje sam zanemarila? Mi ljudi zaista znamo proživjeti život ne živeći ga. Namjerno kažem „mi ljudi“, jer nisam ni ja ništa bolja znala biti.
Da, život zna biti zapetljan i na našem koncu života nailaziti ćemo na različite čvorove koji su se stvorili negdje usput. U nekom trenu ćemo smoći snage i odlučnosti da se suočimo s tim čvorom o kojeg smo se toliko puta spotaknuli. Podići ćemo konac i krenuti otpetljavati taj stvrdnuli čvor. No, kako ga nismo tako brzo učvrstili i zapetljali, ne možemo niti očekivati da ćemo ga odmah razrješiti, iako bi to baš htjeli što brže napraviti.
Sada je došlo vrijeme da ga konačno krenemo rješavati, koliko god dugo smo ga ignorirali i uspjet ćemo. Razmrsiti ćemo taj čvor. Gledajući dalje, neki čvorovi će biti maleni i preko njih ćemo lakše prijeći. Neke druge ćemo možda spriječiti i u samom nastajanju, dok ćemo treće, pa za njih ćemo možda trebati promijeniti neke navike, uzeti drugi alat. Za njih ćemo odlučiti uzeti iglu sa većom ušicom i tako prijeći preko njih. Oni su ionako već odavno tu i nisu nam više toliko bitni kao prije da se sada zamaramo sa njima. „Samo“ ćemo prijeći preko njih.
Iako moj posao terapeuta nije zapravo davanje savjeta, ovdje ću Vam dati nekoliko prijedloga, koje dajem i samim klijentima.
Ukoliko postoje stvari, osjećaji, odnosi, koji Vam ne služe, možda je sada vrijeme da se konačno nađete „oči u oči sa njima“. Što pod tim mislim? Upravo ono što sam rekla, da se zapitate, služi li mi sada ovaj odnos? Jesam li zadovoljna u njemu? Želim li ga izmijeniti? Nadograditi?
Unutarnja pitanja, pitanja koja postavljamo sama sebi mogu biti izuzetno korisna, ukoliko ih znamo postaviti. Idući puta kada osjetite nezadovoljstvo s nečim ili nekim, pa i samom sobom, zapitajte se: „Služi li mi to i to“. Tada ćete dobiti možda kristalniju sliku što želite, a što ne želite.
Slična stvar se događa kada se pitate: „Što ja uopće želim?“. To je poprilično veliko pitanje, zar ne? Idući puta kada se zapitate, ako ne znate odgovor, uzmite komad papira i olovku (dan danas većina terapeuta preferira „staromodan način“) i nasred papira povucite crtu. Sa jedne strane napišite naslov: ŽELIM, sa druge NE ŽELIM. I tada, ako vam je teško napisati što želite, počnite pisati stranu sa NE ŽELIM. Ljudi češće znaju što ne žele, već što bi istinski htjeli. Tako recimo: Ne želim imati višak kilograma; Ne želim biti nesigurna; Ne želim raditi ovaj posao… Pišite.
Kada ste zadovoljni sa količinom napisanog, u ravnini svake rečenice u koloni ŽELIM, napišite suprotnost rečenici u koloni NE ŽELIM. Primjerice, ako ste napisali: Ne želim imati višak kilograma, u koloni ŽELIM, napišite koju težinu želite postići i kako ćete se osjećati i izgledati kada budete imali tu težinu.
Ako ste napisali: Ne želim biti nesigurna, u koloni ŽELIM, napišite sve osjećaje i makar jedan trenutak kada ste se osjećali samopouzdano. Razmišljanje o tom trenutku gdje je sve bilo kako želite, kada ste se osjećali snažno, zadovoljno i samopouzdano, pomoći će vam ne samo da se prisjetite da vi to možete, već i da se sjetite emocija koje su pratile taj osjećaj. Tako ćete moći dobiti kristalniju sliku čemu točno težite. Nakon toga možete početi raditi na tehnici „sidrenja“. To je jedna izuzetno zanimljiva tehnika, o kojoj ću napisati nešto više u idućim tekstovima, no za sada, samo vježbajte pisanje i prizivanje osjećaja kojeg želite.
Naravno, postoji još mnogo tehnika i ovo je samo „vrh sante leda“, no svaka promjena kreće od jednog „običnog“ početnog koraka. Dijete koje se uči hodati, proba na stotine puta prohodati i ne odustane ako padne prvih trideset puta. Ako sada mislite, pa dijete ne zna, ono je dijete, još nije naučilo da je život težak i kako je to osjećati neuspjeh… Pa, ok, recimo da ste u pravu, no, zar i vi niste bili „TO dijete“? Danas ne morate razmišljati kako hodate, samo hodate, zar ne?
Da, život zna biti zapetljan i moj je znao biti i još uvijek znam naići na čvor na svom putu. No, više se ne bojim suočiti se s njim. Sada idem ravno na njega i jedva čekam vidjeti kako ću ga ovaj put prijeći.
Uostalom, kada naša životna linija izgubi svoj puls, izgubi svoje čvorove na putu, da li je to tada uopće život?
